Biljana Mišić, uspješna vizuelna umjetnica, glumica i manekenka

Rođena je u Kruševcu, proputovala svijet, postigla uspjeh u Americi, a već više od sedam godina svoju porodičnu oazu gradi u Crnoj Gori. Umjesto Los Anđelesa odabrala je Nikšićku Župu, Tihi okean zamijenila rijekom Gračanicom, a vilu na Beverli Hilsu za staru kamenu kuću, od koje je stvorila topli dom. Ljepotu pronalazi u jednostavnosti, baš kao što je i ona sama, a suštinu u umjetničkom izrazu kroz svoje kreacije i priču koju sama priča.

Pljevlja – grad kome se rado vraća

Biljana je rođena i odrasla u Kruševcu sa majkom Vesnom, ocem Toplicom i bratom Bojanom, ali najljepše uspomene iz djetinjstva vežu je za Pljevlja — odakle je njena majka, čije je djevojačko prezime Cupara, a koju stariji Pljevljaci pamte kao Moćevčanku sa najljepšom dugom, plavom kosom.
– Rođena sam Kruševljanka, ali su najljepše uspomene iz mog djetinjstva vezane za Pljevlja. Svaki ljetnji i zimski raspust provodila sam u Moćevcu kod babe Vase. Kad pomislim na Pljevlja, i dalje se sjetim ukusa vode sa Brezničkog izvora, velikog bijelog psa Mimija u najljepšem parku na svijetu, zvuka zvona sa Manastira Svete Trojice, igranki u Milet-bašti, šetnji korzoom, drugarice Ane, prvih simpatija, dragih rođaka Cupara i Lončara… Od kada baba Vasa nije među živima, kroz Pljevlja samo prolazim, najčešće na putu od Nikšića do Kruševca, ali uvijek, apsolutno uvijek, otvorim prozor da udahnem pljevaljski vazduh koji miriše na ugalj,  jer to je miris mog djetinjstva – sa nostalgijom se prisjeća Biljana, koju smo upoznali na izložbi, koju je njen suprug Nikola Kovačević, imao u Pljevljima, koja je otvorena  u Umjetničkoj galeriji “Vitomir Srbljanović” 25. septembra prošle godine.

Smisao pronalazi u jednostavnosti i svakodnevnom stvaranju

Talentovana i uspješna vizuelna umjetnica, harizmatična glumica i manekenka Biljana Mišić,  za “Pljevaljske novine” govorila je o svojoj blistavoj karijeri, porodici, povratku iz Amerike, a prvi put i o Pljevljima — majčinom rodnom gradu, za koji je vežu najljepše uspomene iz djetinjstva.
Iza Biljane su brojne pozorišne, televizijske i filmske uloge u Srbiji i Americi. Preko okeana je prvi put otputovala na premijeru filma “Srpski ožiljci”, u kome je igrala pored proslavljenog holivudskog glumca Majkla Medsena. Ubrzo nakon toga preselila se u Los Anđeles i dobila zapaženu ulogu u filmu “Mračni princ”, u kome igra pored oskarovca Džona Vojta, oca Anđeline Džoli, kao i u filmu “Tekken 2”, snimljenom po najprodavanijoj video-igrici. Glumila je i u serijama “Vratiće se rode”, ”Žene sa Dedinja”, te u filmu “Led”, gdje tumači jednu od glavnih uloga.

Crnogorska publika prepoznaje je iz spota “Ja bih” grupe Who See, a beogradska po ulogama u predstavama KPGT-a. Biljana je prvi put stala na daske koje život znače sa dvanaest godina u dječijem pozorištu u Kruševcu, a sa trinaest se pojavila u lokalnoj reklami, da bi ubrzo postala zaštitno lice brojnih svjetskih brendova. Diplomirala je glumu na Fakultetu umjetnosti u Prištini, a master studije slikarstva završila na Filološko-umjetničkom fakultetu u Kragujevcu.
– U Ameriku sam prvi put otišla da prisustvujem premijeri filma Srpski ožiljci. Dvije godine kasnije sam se preselila u Los Anđeles na poziv producenata koje sam tamo upoznala. Za kratko vrijeme snimila sam nekoliko filmova, desetine reklama i muzičkih spotova. Imala sam priliku da sarađujem sa nekim od najvećih imena iz filmske industrije – priča Biljana.
Kako kaže Biljana, što je bila bliža zvijezdama, osjećala je da je sve dalja od svoje suštine. Baveći se glumom, pričala je tuđe priče, a imala je potrebu da ispriča svoju – što je postigla kroz vizuelnu umjetnost. U Los Anđelesu je slučajno otkrila svoj talenat i intenzivno se posvetila stvaranju kolaža od papira. Od 2015. godine izražava sebe i svoju viziju svijeta upravo na taj način.
Sakuplja časopise i stare kalendare iz kojih reže slike i papire u boji, stvarajući renesansne prizore sa rustičnom teksturom, nalik freskama. Da bi završila jednu sliku, potrebno joj je nekoliko mjeseci, ponekad i cijela godina. Prvu sliku napravila je sasvim slučajno i nazvala je “Dalijev presto”.
– Nijesam imala namjeru da napravim umjetničko djelo, već samo tablu želja, ili mood board, kako se kaže na engleskom. Danima sam cijepkala i lijepila papiriće iz magazina i starih kalendara, pokušavajući da kroz slike otkrijem što se nalazi na nivou moje duše, ono što je često suprotno kognitivnom mišljenju i ambicijama. Vjerujem da svako od nas nosi u sebi Božiju promisao i da smo svi došli na ovaj svijet sa određenim zadatkom. Ali ne mogu svi biti poznati glumci, pjevači, sportisti – njih ionako ima previše. Ovoj planeti prije svega su potrebni plemeniti ljudi koji znaju da naprave dobar sir, skuvaju ukusan ručak, poprave ili zakrpe staru stvar. Sigurna sam da svaka osoba ima barem jedan izvanredan talenat koji treba da otkrije i podijeli s drugima – naglašava Biljana.
Biljana je do sada imala brojne samostalne i kolektivne izložbe, pretežno u Americi. Njene slike nalaze se u stalnoj postavci prestižnog hotela “Petit Ermitage”u Zapadnom Holivudu, kao i u privatnim kolekcijama poznatih ljudi širom svijeta. Oskarovac Džon Vojt, osnivač Marvel Studija i producent Dejvid Majsel, te suvlasnik čuvenog brenda Konrad Bergstrom, samo su neki od kolekcionara Biljaninih radova. Ime ove umjetnice našlo se uz Džefa Kunsa u Monte Karlu, na jednoj od najvećih svjetskih aukcija koju organizuje princ Albert II od Monaka.

Biljana Mišić i Džon Vajt

Biljana vjeruje da onome ko otvori srce i pročisti misli lako može da se dogodi čudo.
– U Los Anđeles sam otišla da bih kao glumica radila sa velikim rediteljima, producentima i glumcima, a oni su ubrzo postali moji kolekcionari. Što se tiče “američkog sna”, ja sam svoj ostvarila i čim sam to spoznala, poželjela sam da krenem dalje — čak do posljednjeg mjesta u Nikšićkoj Župi.Već sedam godina živim daleko od gradske buke, na seoskom imanju u Nikšićkoj Župi, sa suprugom, akademskim slikarom Nikolom Kovačevićem, i sinom Ilijom – ističe Biljana.

Na imanju imaju umjetnički atelje, rijeku, izvor sa pijaćom vodom, ribnjak, baštu i plastenik.
-U Crnu Goru sam se preselila u šestom mjesecu trudnoće, sa željom da se dijete rodi tamo odakle potiču korijeni njegovog oca i njegove bake, moje majke. Na početku nijesmo planirali tu da ostanemo, već samo da napravimo bazu u kojoj bismo živjeli i slikali tokom ljeta. Dok je sin bio beba, nije bilo zgodno putovati, a onda su smislili koronu i zatvorili granice. Tada smo suprug i ja shvatili da čovjek još jedino na selu može da živi dostojanstveno, bez ponižavanja, ucjenjivanja i zatvaranja. Odlučili smo da naše dijete odgajamo kao slobodnog čovjeka, pa smo tu i ostali -.kaže Biljana i dodaje da je Ilija prohodao bos po krševima lijepe Crne Gore, pije izvorsku vodu, jede ono što su zasadili sopstvenim rukama i kupa se u bistroj Gračanici.

-Sada pohađa drugi razred male seoske škole, gdje su po dva razreda u jednoj učionici. U njegovom odjeljenju ima svega sedam đaka — privilegija koju možda imaju samo djeca iz najelitnijih privatnih škola.Ove godine smo po prvi put ručno sadili i žnjeli heljdu. Ilija i njegovi drugari tresli su snopove štapovima, a potom su u kolu gazili plastove, baš kao naši preci nekada. Danas sve rjeđe praktikujem jogu, jer meditativno stanje postižem plijevljenjem bašte. Smisao pronalazim u jednostavnosti i svakodnevnom stvaranju — bilo da su u pitanju umjetničke slike, oblikovanje pejzaža ili spremanje sopstvene hrane. Spoznala sam da toplinu doma i miris pečenog hljeba ne može zamijeniti raskoš nijedne vile – zaključuje Biljana.

S.Z.

Tekst objavljen 15. novembra 2025. g. u “Pljevaljskim novinama”