Može li država pomoći povratak u selo?

Rješen je da poštenim radom i trudom bude dobar poljoprivrednik. Kaže da voli rad ali I da je teško krenuti iz debelog minusa, bez puta do rodne kuće u zaseoku Morajica u selu Bobovo, pa će zato ovu zimu provesti u stričevoj kući. Poljoprivrednik Staniša Svrkota (46) ima više razloga zbog kojih želi da stvori uspješno gazdinstvo. Glavni razlog je da sa suprugom Marinom (41) ima topli dom I sigurnu egzistenciju. Grijehe iz mladosti okajao je u zatvoru u Spužu gdje je proveo 17,3 godina. Na pitanje zašto je toliko dugo bio u zatvoru Staniša kaže da je svašta radio, da je bilo tuče, ali da nikada nije napravio razbojništvo ili silovanje.

“Oni sa kojima sam se tukao nazovu policiju I ja završim zatvoru, a svima je veza bio Veselin Veljović. Danas su u zatvoru, leže u mom krevetu, oni kojima sam se ja žalio. Po osnovu više predmeta, u period od 1999. Do 2022. Godine, sam bio u zatvoru. Nisam volio da se tučem ali sam volio da se branim, smatrao sam da je samoodbrana nekažnjiva ali I zato sam dobio 2,5 godine zatvora. Mislim da sam u jednom trenutku I namjerno sklonjen u zatvor da ne bih remetio izbore jer sam pričao protiv tadašnje vlasti I da je neko naredio napad na mene. Nisam imao nikakve neprijatnosti u zatvoru, bilo koji komandir ili načeInik u zatvoru se nije na mene požalio. Radio sam u radionici, trenirao, razmišljao šta da radim na slobodi. Kažem sam sebi ne mogu nigdje konkurisati, ko će mi primiti sa toliko kaznene evidencije. Znam ljudi koji su bili sa mnom u zatvoru  I kaznjeni za razbojništva I silovanja a danas imaju sve beneficije državnog zaposlenja. Iz zatvora sam izašao 2022. Godine sa debelim minusom uz novčane pozajmice od 20 do 100 eura, koje sam vratio”, priča Staniša dok pije sok I savija cigaretu.

Posle tri godine rada sa suprugom je uspio da oformi zavidno seosko gazdinstvo od 50 ovaca, 10 krava I konja. Rad na izvlačenju šume, kako tada tako I danas, bio je osnov zarade. Prvo je kupio stado koza pa kada je u šumi slomio nogu prodao je koze i odlučili su da nabave krave. Živjeli su kao podstanari u Pljevljima a pod zakup uzeli imanje na Vrbici, gdje nisu mogli da postave kontejner za stanovanje. Kako se stočni fond širio a svakodnevni odlasci u selo postali neprofitabilni odlučili su da u Bobovu formiraju gazdinstvo. Na zajedničkom imanju , na kome je odrastao sa dvije sestre I dva brata, u porodičnoj kući decenijama niko ne živi I da bi je renovirao potreban mu je put do kuće.

“ Država mi nije ni u čemu pomogla a put je osnov. Ulagao sam u tuđe imanje na Vrbici da bih imao premiju, putovali smo iz Pljevalja na Vrbicu. Sada moram da uložim u štalu kako bi stoka prezimila. Sve što imamo smo stvorili zajedno supruga I ja radom. Bila je velika muka zakućiti se a moram ulagati u oba imanja na kojima sam bio kako bih uspio da držim stoku I ostvarim premije. Porodičnu kuću moram da renoviram a I džak brašna bi morao na rukama do nje da nosim. Kada sam se opredjelio za poljoprivredu čuo sam da predsjenik opštine pomaže poljoprivredu. Rekao sam sebi imam zemlje da držim stotine ovaca I desetine krava ali mi treba put. Obećali su mi put I počnem da ulažem u poljoprivredu. Ne volim ucjene. Te godine put nisam dobio, očekivao sledeće, ni tada. Probio sam put o svom trošku jer su iz opštine nalazili izgovor da to ne može tada. Borili smo se za ljude koji će pomoći razvoj sela. Prošla vlast me spremala u zatvor a ovi me lažu I petljaju. Čekao sam tri godine da dobijem put, još sam na nuli. Išao sam više puta u opštinu I tražio pomoć. niko me nije primio, niti mi pomogao. Očekujem da predsjendik opštine dođe u prostor gdje mu se mogu obratiti svi mještani, gdje mu u oči možemo reći sve što nas muči. Zašto se gradio put do Bunetine, gdje ni gavrana nema, a nije u Bobovo gdje ljudi drže stoku I žive od poljoprivrede”, kaže Staniša koji žali što od početka nije mogao da ulaže u svoje imanje već se kaže “potuca od kuće do kuće”.

Prodaju sir po 7 eura I ko jednom kupi sir postaje stalni kupac.

Iako je glasan kada priča o teškoćama Staniša brižljivo sluša Marinu I želi da bude dobar suprug i da Marina ima svu pažnju od njega.

Mladolika Marina, krhke građe, najveći je oslonac Staniši. Ima zlatne ruke – kako da spremi zimnicu I hranu, tako I da ukupi ukusni sir bijelih I tankih kriški, da ubere borovnice. Oboje imaju djecu iz ranijih brakova. Zajedno su osam godina. Za tri godine zajedničkog života ulažu veliki trud da se skuće. Marina kaže da Staniša želi da svima pokaže kako su radom stvorili sve ali da je potrebno strpljenje, zajednički dogovor za sve.  Zahvalni su stricevima što će zimovati u njihovoj kući ali sanjaju o svom domu. Staniša I Marina su ljudi mlađe životne dobi koji su došli u selo da žive od poljoprivrede.  Dosta je iskušenja na tom putu I želimo im da ostvare svoje želje.

Srbija pet godina preko Ministarstva za brigu o selu sprovodi program subvencionisanja kupovine seoskih kuća i okućnica. Do sada je na ovaj način krov nad glavom obezbijedilo oko 17.000 ljudi, a nove stanare dobilo je 3.820 kuća.Tim prije pomoć države I opštine potrebna je ljudima koji oporavljaju sopstvena imanja.

V.M.

Tekst objavljen u Pljevaljskim novinama u jesen 2025. godine