Žive i rade sa vjerom i uz Božiju promisao

U posjeti porodici Mladena i Božice Nikačević iz Bukovice

Daleko od gradske vreve, u zabačenom zaseoku Rudići (MZ Bukovica), mlad čovjek odlučio je da se vrati na svoje porodično imanje. Bila je to njegova čvrsta i promišljena odluka da nastavi ono što su generacijama prije njega radili njegovi preci – da žive od zemlje i poštenog rada svojih ruku.
Danas vrijedni domaćin Mladen Nikačević (27) sa suprugom Božicom (21) dijeli svakodnevne obaveze. Njihova djeca Nenad (4), i blizanci Andrea i Luka (godina i po) odrastaju uz prirodu, stoku i poslove na imanju, a životom na selu, uče o vrijednosti rada i poštovanja prema zemlji. Život je ovdje težak i zahtijeva odricanja, ali Mladen u njemu vidi smisao, slobodu, i priliku da sačuva porodičnu tradiciju kao i obezbjedi egzistenciju porodici. Tako njihovo imanje nije samo mjesto na kojem žive, već nasljeđe koje žele da sačuvaju i jednog dana predaju svojoj djeci. Od kuće Nikačevića, iz zaseoka Rudići, pogled seže do sela koja se većinom prazna: Zasadu, Dužice i Krćevine, u kojoj živi troje ljudi.
Mladenov životni put nije počeo ni malo lako. Majka Vela se upokojila kada je imao tri godine. Najveću ulogu u njegovom odrastanju imali su otac Vladan, djeda Ljubomir i baba Petra, koja je Mladenu kao i bratu Marku, koji danas sa porodicom živi u Budvi, bila najveći učitelj, oslonac i podrška. Odrastajući sa babom naučili su prve životne lekcije – da čovjek, prije svega, mora biti pošten, čestit i pobožan. Tako Mladen za sve što radi i za sve što ima – zahvaljuje Bogu, jer, kako kaže, čovjek planira, ali Bog odlučuje. O babi, bez koje je ostao u martu ove godine, priča sa posebnim emocijama i sa suzama u očima.

Baba je umrla u martu, u 96-oj godini, a djeda 2017. godine. Ovdje sam odrastao, u Čajniče sam išao u osnovnu školu kao i u srednju. Bliže nam je Čajniče nego Pljevlja, jer do Čajniča imamo 8 km, a do Pljevalja 110 km. U Čajniču imamo kuću, gdje otac sada živi i radi. Ove godine odlazi u penziju, pa će doći da živi sa nama – priča Mladen i dodaje da je od 2019. godine svoj život definitivno vezao za ovo imanje. Prije povratka bio je u Beogradu kod strica, kod kojeg je bio zaposlen, ali je ostao samo 17 dana. Nije mogao da se navikne na život u velikom gradu.
-Ovu kuću nam je država sagradila, nakon požara 2009. godine. U tom požaru baba i djeda su izgubili sve što su godinama stvarali, i jedva su izvukli živu glavu. Kada sam došao počeo sam da obnavljam imanje trebalo mi je dosta rada i truda dok sam iskrčio livade koje su bile zarasle. Imao sam “Fijata” i “Nivu” koje sam prodao i kupio 50 ovaca, kravu i tele, dok danas imamo 16 govedi, 130 ovaca, dva konja, 30 košnica. Tako sam u početku uz babinu pomoć obnavljao imanje, a ona me naučila i da muzem krave – kaže Mladen, koji se oženio 2022. godine.
Božicu je upoznao u Foči, gdje je i rođena, a živjela je i u Sarajevu. Nije bila svjesna, ističe, kako se živi na selu dok nije došla u Bukovicu. Sada je zadovoljna životom sa suprugom i djecom, navikla je, samo joj smeta prazno selo. Božica ističe da joj je u početku prijao mir i tišina sela, ali sa dolaskom djece njena sreća je upotpunjena. U ovom zaseoku još žive dva starija mještanina, osamdesetšestogodišnji Ilija Bošković i devedesetpetogodišnji Nikola Nikačević, i ljeti komšije Ibro, Hasnija kao i Mujo, koji dolaze iz Sarajeva i koji su Nikačevićima od velike pomoći kada je kosidba. Kako navodi Mladen, odlični komšijski odnosi sa Srbima kao i muslimanima pokazuju besmisao ratova koji su vođeni u ovom pograničnom pojasu.
Imanje od 10 ha Nikačevići završavaju tek krajem avgusta jer nemaju mehanizaciju, kao ni radnu snagu. Božica najviše radi u kući, i ne stiže mnogo na imanju da pomogne dok su djeca još mala, još uvijek ne pravi sir, osim za svoje potrebe, a mlijeko daju teladima. Mladen ima mnogo posla na imanju, u vrtu, voćnjaku.

Imamo dvije ručne kosačice i traktor. Prošle godine našli smo 300 metara sijena. Dođe mi i otac i brat da pomognu, komšija Neđo priskoči u pomoć, ali najviše sam radim za vrijeme kosidbe. Trpam u sijena i u štalu. Planiram za narednu godinu balirku da kupim – naglašava Mladen. U voćnjaku Nikačevića ima oko stotinak stabala šljiva, jabuka, oraha… Ove godine šljive su dobro rodile i već su sakupili oko pet metara za rakiju. Posijali su i 200 kg krompira.
Sa mnogo volje i entuzijazma Mladen priča o svom životu i planovima za budućnost. Rijetki su danas ovako vrijedni mladi ljudi koji su spremni da od poljoprivrede izdržavaju svoju porodicu. Nisu se Mladen i Božica pokajali što su se vratili da žive na selu. Djecu planiraju da upišu u školu u Kovačevićima, koja je udaljena 13 km.
Iako je ovo jedno od najudaljenijih sela pljevaljske opštine, jer nakon Rudića su Rađevići, pa zatim bosanska granica, Mladen je spreman da polako sa suprugom razvija domaćinstvo, samo, kao najveći problem ističe putnu infrastrukturu. Po njegovim riječima, Rudići su od Čajniča udaljeni samo 8 km, i mnogo su više vezani za ovu opštinu, ali su imali problem prilikom probijanja novog puta od 1.300 metara. Kako naglašava Mladen, već duže vrijeme tražili su od Opštine Pljevlja probijanje 1,5 km ovog putnog pravca. Predsjednik Opštine Dario Vraneš obećao je da će put biti završen, a kojim bi duplo bliža bila Pljevlja ako idu preko Čajniča.
Pored svih obaveza Mladen stiže i da pravi drveni ugalj koji prodaje u jutanim vrećama, a ovu vještinu je naučio od komšije Neđa.
-Planiram da proširim stočni fond. Prodaću telad, a zazimiću deset krava – zaključuje Mladen.
Porodica Nikačević svojim primjerom dokazuje da život na selu može da obezbjedi sigurnu egzistenciju porodici, ali samo uz mnogo ljubavi prema takvom životu, uz rad, trud i posvećenost snovi postaju java.
S.Z.

Текст објављен у ПВ новинама 1. септембра