Medicina i porodica temelj života – Haris Bidžan, opšti i visceralni hirurg u Njemačkoj

Djetinjstvo puno ljubavi i mladost u Pljevljima, šezdesetih godina prošlog vijeka, ostavile su pečat mira i istrajnosti u mladiću koji je u Njemačkoj završio Medicinski fakultet, secijalizaciju opšte i visceralne hirurgije i ostvario uspješnu karijeru.

Sve do rođenja sina Malika Pljevlja je smatrao svojom kućom. Bezbrizno i bajkovito djetinjstvo provedeno u Pljevljima trajno je usadilo u vrsnog hirurga Harisa Bidzan(69) želju za učenjem, navike da pomaže ljudima i bude vezan za širu porodicu.

Haris je dvije godine u penziji ali i dalje pomaže onima koji zatraže pomoć.

Došao je iz Njemačke na proslavu 50 godina mature a od generacije, je kaže, puno otišlo iz Pljevalja. Haris je rođen u Zagrebu i od 40 dana je došao u Pljevlja, kada su njegovi roditelji otac Ruždija,krojač i mama Bisera Obarčanin porijeklom iz Goražda, tada je radila u Jugotonu, otišli da rade u Njemačku.

Nakon upisa u osnovnu skolu ,,Ristan Pavlović“ povremeno je za vrijeme raspusta išao kod njih u posjetu.Odrastao je u porodici svoga oca. Nana Hajrija, koju je zvao majkom, ga je odgojila sa tetkama Mujesirom Hadžismajlović i Zekijom Filipović, sticevima Džemailom i Vehbijom Bidžan.
Kao prva beba u porodici bio je obasipan pažnjom i ljubavi.

„Imao sam fino djetinjstvo i uvjek sam se radovao da se vratim u Pljevlja jer je to bio moj grad i moj način života. Roditelji su to osjetili i odlučili da ostanem u mojoj sredini, koju sam prihvatio. Dva mlađa brata, Abdulah i Dželal su rođena u Njemačkoj i tamo odrasli ali su nažalost rano preminuli. Roditelji su se razveli i živjeli u dva različita grada”, rekao je Haris uz podsjećanje na dane djetinjstva i mladosti pune sadržaja -igrali su fudbal i košarku, išli na plivanje na Ćehotinu ,,gdje je išlo pola grada“, svirao je saksafon u Volođinom orkestru, i ponekad su i nastupali.

Kaže da su nastavnici bili strožiji u Prvoj osnovnoj skoli nego u Gimnaziji, koja je tada radila u dvije smjene.

„Nikad nisam osjetio veliku strogost ali su profesori bili poštovani i za nas autoritet. U školi nismo smjeli sve da radimo, kao sto nismo smjeli ni kući.Bilo je blažih fizickih kazni koje su imale efekta. Imali smo osjecaj da se neko brine o nama i našem ponašanju. Kada bi izlazili u Kolibice, u Hotelu“Pljevlja“, nije bilo dobro tu se sresti sa profesorom, nismo smjeli konzumirati alkohol i cigarete. Divan je bio osjećaj da se zna da im je stalo do nas“, kaže Haris.

Ističe da mu je obrazovanje u Gimnaziji jako puno pridonijelo i bio je zahvalan što mu je pomoglo na upisu i studijama Medicinskog fakulteta u Njemačkoj.

Kako 1976. godine nisu priznavali nasu maturu, za tri mjeseca je dovoljno savladao njemački jezik i upisao koledž za strane studente u Frankfurtu, gdje je polagao ispite kako bi imao priznatu maturu. Naglašava da je ,,spoznao sam srž problema u zadatku i samo mi trebao izražaj, što su ispitivači shvatili“.

Kaže da je tada pomago stranim studentima u domovima a oni su ga častili svojim kuvanjem i tako je upoznao i probao mnoge kuhinje Koreje, Kine, arapske, grčke.

„U Pljevljima smo imali ljekara dr Rizaha Strujića koji je često dolazio u posjetu kod nane, imala je hipertireozu i dobijala česte napade.Doživio sam kako on uspije da je vrati iz kritične situacije u normalno stanje i to je jako uticalo na mene jer je pomogao mojoj nani, koja je bila jedna od najvaznijih osoba u mom životu.To sam cijenio i poželio da mogu da pomognem drugom“, sjeca se Haris.

U Njemackoj je studirao u Marburgu, stari univerzitetski grad iz 1527. godine, koji nije razoren u Drugom svjetskom ratu.Tu je uzivao jer se ,,moglo slobodno hodati u bilo koje doba dana i noći“ za razliku od Frankfurta, koji je tada kaze bio agresivan grad, bilo je policajaca sa mašinkama zbog prisustva teroristicke njemacke organizacije RAF.

,,Sve je bilo novo-jezik, zahtjevi, sredina. Doslo je do promjena u životu u Njemačkoj u svakom smislu, ekonomski i socijalno. Kao ljekar sedmicno sam radio od 60 do 90 sati. Bilo je od 6 do 10 dežurstava mjesecno, prekovremenih sati. Ništa mi nije teško palo jer poziv volim. Operisao sam i djecu i pacijente svih uzrasta.Hirurgija je poziv koji zahtjeva mnogo,naporna jer se odluke donose brzo i trazi veliku odgovornost Posvetio sam se Medicini i bila je za mene primarna. Iz tog razloga sam tek u 40. godini postao otac sina Malika i radujem se da sam osjetio i spoznao važnost i bogatstvo osnivanja porodice. Retrospektivno gledano moga sam sa tim i ranije započeti. Kada je sin izrazio želju da upiše Medicinski fakultet, samo sam ga upitao da li se sjeća u koje kasno doba sam ja iz klinike kući dolazio. Ta činjenica je uticala i na njegov izbor specijalizacije za očnog ljekara“, kaže Haris koji je po pola radnog vijeka radio u državnom zdrastvenom sistemu i u Udruženju privatnih ljekara. U Udruženju je bolje zarađivao, ali zato je imao veće troškove za penziono, zdrastveno i socijalno osiguranje, što je uz visoke poreze prve klase za neoženjene, uslovilo da je trebalo dosta vremena da zaradi pa su tek 2007. godine kupili porodičnu kuću od 120 kvadrata.

„Ja sam osiguran kod privatnog zrastvenog osiguranja koje me košta hiljadu evra mjesešno a morao sam da snosim i troškove državnog zdrastvenog osiguranja za ostale članove porodice.To je puno bolje u državnom zdrastvenom sistemu, može dodatno da se osigura i odustane, a ja više ne mogu da izađem iz tog obrazca. Radi toga i poskupljenja struje, grijanja ,komunalija …veliki su troškovi života u Njemačkoj. Situacija je puno lakša od kada je sin počeo da radi i supruga je u penziji. Svojim radom stekao sam izvjesnu podlogu tako da mogu da snosim gore navedene troškove“ kaže Haris.

Prosječna njemačka penzija iznosi 1700 evra. Njemačka danas ima deficit ljekara.

Haris ističe da se uvjek se radovao kada je dolazio ,,kući u Pljevlja“ a osnivanjem porodice “dom je u Njemačkoj”.Tokom vremena uspio je da se upusti u njemački način života, kulturu i društvo. Sa suprugm Majom, Njemicom, upoznao se na fakultetu. Ponosan je na sina Malika, koji je bio u 100 prvih ucenika iz matematike.

Sin Malik sa djevojkom Kijarom, budući anesteziolog, voli da dolazi u naše krajeve i kao student boravio je i po četiri sedmice u Crnoj Gori. Veći dio tog vremena proveli su po katunima i planinama. Haris priča kako mu bilo milo i značajno da je Malik otkrio ljepote zavičaja koje i on nije poznavao, kao što je kanjon rijeke Mrtvice. Kaže da bi volio da živi blizu sina i njegove porodice, ma gdje se on odluči da radi i živi.

V.M.