Ivana Žigon, rad na polju umjetnosti i popularizaciji slovenske kulture
Pljevaljska Petkovdanska litija donijela je radost i podsjećanje na litije u Crnoj Gori organizovane 2020. godine, kaže poznata glumica i rediteljka Ivanu Žigon, prvakinja drame Narodnog pozorišta od 1999. godine, predsjednica Društva srpsko-ruskog prijateljstva od 2002. i umjetnički rukovodilac recitatorsko-pjevačkog ansambla „Kosovski božuri“ od 2005. godine, koji okuplja djecu iz enklava Kosova i Metohije. Prvi put je nastupila u Pljevljima 27. oktobra i Pljevljaci su pozdravili aplauzima njenu interpretaciju omiljenih pjesama.
Nježna i krhka tijela, širokog osmjeha, jakog glasa i lijepe riječi, Ivana je osvojila srca publike u Pljevljima.
Ivana je predvodila poduhvate za pomoć Kosovu i Metohiji, organizovala je «Dane kulture Kosova i Metohije» u Moskvi, uručivala je stipendije studentima, nagradila 150 učenika po selima Kosmeta kompjuterima, u humanoj misiji organizovala je i gostovanja ruskih pjevačkih ansambala po selima KiM, putovanje 540 najugroženije djece iz enklava Kosova i Metohije u Rusiju, kao i putovanje 57-člane delegacije veterana Drugog svetskog rata i golootočana u Moskvu povodom 60-godišnjice pobjede nad fašizmom. Na njen predlog gradonačelnik Moskve Jurij Luškov donio je odluku o izgradnji Moskovskog sela i 75 porodica dobilo je ključeve novih kuća početkom 2007. u selu Istok. Za ovaj rad nagrađena je 2004. Specijalnom nagradom “Večernjih Novosti” za podvig godine, 2005. Ordenom za „Veru i vernost“ Andrej Prvozvan 2009. Tečno govori ruski, engleski, a služi se italijanskim, francuskim i španskim.
U razgovoru za Pljevaljske novine Ivana ističe da je za nju velika čast što se iz perspektive dugotrajnog puta može naslutiti da se iz ansambla Kosovskih božura, poput kakvog sjemena koje je rodilo prekrasnim plodom, za koje je počivši mitropilit Amfilohije govorio da su “gusle našeg vremena”, izrodilo puno grupa i pjesama, da danas nismo više u peroidu kada se ćuti o Kosmetu, o Rusiji, već da je ta pjesma oživjela u svakom gradu i gotovo svakoj kući, a to je bilo najočiglednije u litijama u Crnoj Gori.
Ivana kaže da je jako okrenuta Crnoj Gori jer je njen pradjeda Mitar Martinović, djed njene majke Jelene Žigon, bio prvi premijer crnogorske vlade, premijer koji je kao ministar vojni prvi svojom nogom stupao u Balkanski rat, koji je oslobodio Skadar, i čime se posebno ponosi Ivana – dao ostavku sa potpisom čitave vlade kada je grad trebao da se preda bez oružane borbe. Danas ona u velikoj arhivi nalik na muzej u svojoj kući – čuva naslovnu stranu novina iz San Franciska sa fotografijom da premijer Crne Gore Mitar Martinović stupa u Balkanski rat.
“Večeras gledajući djecu iz Pljevalja, koja su najlepše živo svjedočanstvo da vaša sredina aktivno živi, iznova stvara i preporađa svoju tradiciju i kulturu, osjetila sam tu sabornost o kojoj mi je pričao počivši prijatelj Pljevljak Mileta Kečina, arhivar TV Beograd. U sebi sam posvetila pjesme koje sam pjevala pradjedi, prijatelju Kečini i Peđi Leovcu, koji je dao život za sve nas”, rekla je Ivana.
Podsjetila je da je vladiku Atanasija upoznala 2002. upravo na putevima borbe za Kosmet. Ivana je naime te godine velikom organizacijom Dana kulture Kosova i Metohije informisala Moskvu o stradanju Srba na Kosmetu, a na čelu crkvene delegacije u Moskvi bio je upravo vladika Atanasije.
Ivana poslednjih decenija širi duh prijateljstva između slovenskih zemalja. Kao reditelj komada „Idiot“, po tekstu Dostojevskog, koji je proglašen za najbolju predstavu Belorusije u prethodne dvije godine, dobila je početkom godine nagrada za popularizaciju slovenske kulture „Za duhovni preporod“. Prošle godine posle premijere predstave “Idiot” Ivani Žigon dodeljen je orden Dostojevskog, koji je dodijelio Međunarodni komitet šest zemalja – Rusije, Belorusije, Kazahstana, Japana, Argentine i Njemačke, na čelu sa predsjednikom udruženja pisaca Rusije i prapraunukom velikog pisca – Aleksejem Dostojevskim.
Na pitajnje kako se istrgla iz glumčke sujete i okrenula širenju prijateljstva slovenskih naroda, Ivana iskreno odgovara:
“Koliko god da sam bila sujetna i narcisoidna glumica, kada dobiješ rak u 28. godini, vrlo opipljivo shvatiš da si samo prah”, govori nam uz široki osmjeh Ivana.
“Onda te neki instikt vodi da se pridržiš za sve što je sveto i daje snagu a tek onda shvatiš da si postao provodnik te energije, da ono što ti pomaže da preživiš u nemogućim situacijama daje snagu i tvojoj publici. To je jedan nevjerovatan krug. Grčevito sam se držala za sadržaje koji razgorijeva plam hrabrosti, jer čovjeku je najteže ostati čovjek u najvećim mukama i najvećim uspjesima. Pa ipak tada se čovek i kali na najvišim temperaturama”, kazala je Ivana.
Na pitanje da li joj nedostaju uloge glumice, kaže da je do 30. godine odigrala u pozorištu sve što jedna glumica može da mašta a kao reditelj postavila pozorišnu predstavu u Minsku. Prije toga uradila je oko 20 velikih spektakla, od kojih je jedan bio posvećen 200. godišnjici rođenja našeg vladike Rada ”Njegoš nebom osijan”.
“U Beogradu, rekla bih da mi nije oprošteno što sam jasno izražavala svoj stav da se na istoku rađa sunce. Neka sjenka Golog otoka i danas vlada mnogim kvazi intelektualnim krugovima. Pa ipak, mene to nije zaustavilo. Svaka brana akumulira dodatnu energiju. Umjetnost je velika sila na koju se sve manje oslanjamo, nažalost. U osnovi svake vjere civilizacije je poezija, u osnovi svake borbe je pjesma, nema ni jedne izvojevane bitke bez pjesama, koje su poput matrice, koda našeg opstanka. I zato naši narodi, kao što si srpski i ruski, imaju hiljade pjesama, imaju svoje mitove koje su naša veza sa vaseljenom, jer umjetnost je, kako je moj otac govorio, generator slobode”, kazala je Ivana.
Ivana, kćerka poznatih glumaca Jelene Jovanović i Steva Žigona, kaže da je na raznim poljima ostvarivala svoj zov da krene u pomoć čovjeku.
“Rođena sam u pozorištu a pozorište njeguje i proučava ljudske odnose. Možda sam ja zato prije shvatila koliko je važno sačuvati odnos čovjeka prema čovjeku, koji se gubi u potrošačkoj civilizaciji. Mnogima nije bio jasan moj put. Neko mjerilo mi je bilo, dok mi je rastao sin, da ono što radim bude važno za njegovo odrastanje. I zaista prva pesma koju je naučio bila je “Metohijo moja”, našeg velikog Gavrila Kujundzića. Rastao je uz spektakle i uniforme iz Prvog, Drugog, a nažalost bilo je tu mnogo predstava i koncerata i o trećem svjetskom ratu, koji nam polako pokušava oteti ljudskost i suštinu postojanja. Danas se čitava istorija zapravo vrti oko pobjede nad fašizmom i osporavanju te pobjede, a ja sam kao istinska ćerka svog oca, zatočenika logora Dahau, prva proslavila 9. maj u Beogradu pred živim veteranima, i 4000 ljudi svojim spektaklom “Beli ždralovi”. Kao dijete pozorišta imala sam ne samo privilegiju već i obavezu da idem ispred svog vremena”, kazala je Ivana.
Prešla je hiljade kilometara i nije se umorila jer kaže da je život pokret. Objašnjava da riječ “vstreća” na ruskom znači “susret” a susreti s ljudima za nju i jesu radost i sreća.
“Mislim da je privilegija dugotrajnih napora i truda da su takvi sadržaji sve potrebniji ljudima. Zovu me na trgove, u domove kultura, u biblioteke. Biti prisutan na ovakvim svečanostima je nešto što meni daje snagu da preživim sve svoje dileme i teškoće”, kazala je Ivana.
“Posebna mi je bila radost da se susretnem sa Pljevljacima”, poručuje Ivana i dodaje da odavno nije vidjela ljepše žene, od supruge gradonačelnika pa do policajke s kojom se posle litije slikala, ističući “ako u Nevesinju žive divovi u Pljevljima žive odive, visoke, ali i otmene žene”.
Sjutradan je otišla za Bjelorusiji i bila u glavnom žiriju Međunarodnog festivala filma “Listopad” u kome su bili predstavnici Kine, Rusije, Irana, Srbije i Južne Koreje, koji je okupio 124 zemlje.
V.M.
tekst objavljen u PVN
