Uspjeh i diplome nisu potisnule ljubav prema selu

U posjeti porodici Milovana i Marije Svrkota iz Bobova

Fakultetske diplome su im omogućila znanje, odgovorna radna mjesta u mladosti, komforan život, stan u centru grada s parnim grijanjem. Selo ih je naučilo čojstvu, odgovornosti, radnim navikama i nadasve ljubavi prema prirodi, koja im kažu krijepi dušu I tijelo.

Prije 11 godina, srdačni i gostoljubivi domaćin Milovan Svrkota (74) se sa vrijednom suprugom Marijom (71) vratio u rodno Bobovo, nakon penzionisanja, gdje danas u radu i spokoju žive na svom imanju od tri hektra. Oboje su završili Ekonomski fakultet u Podgorici I rad im je uvijek bio zadovoljstvo. Od malena su naučili da odgovorno završavaju sve seoske poslove, zatim školske, pa radene a tako I danas u penziji žele da stvaraju. Od otpremnine su kupili 20 ovaca i prvi dan nakon penzionisanja došli u Bobovo.

Na 1.350 metara nadmorske visine u zaseoku Moraice žive u zajedničkoj porodičnoj kući, okruženoj drvećem, koje je domaćin sadio praveći svoj park prirode. Pogled na Durmitor, Ljubišnju, Lisac, Sinjajevinu oduzima dah i puni srce. Milovan je obišao skoro sva sela u Crnoj Gori, putovao po Evropi, Italiji, Francuskoj, Austriji, ali kako ističe, nigdje nema ljepote kao što je ima Bobovo.  

-Iako sam živio i radio u Pljevljima nikada nisam napustio svoje selo. Svakog vikenda sam dolazio, i kada su snjegovi bili veliki, na skijama i krpljama bih dolazio u Bobovo. Nikada nisam kasnio na posao, niti sam imao jednog dana bolovanja – priča Milovan i veselo nazdravlja uz svoju domaću šljivovicu. Milovan je nakon završetka fakulteta prvo zaposlenje dobio u “Šupljoj stijeni”, gdje je radio na mestu finasijskog direktora.  Kako kaže, tada je ovom preduzeću, radilo 720 radnika, od kojih je samo 150 radnika bilo u proizvodnji. Nakon “Šuplje stijene” Milovan je radio u Službi društvenog knjigovodstva, a zatim u Upravi prihoda kao finansijski inspektor, odakle se, posle 40 godina rada, penzionisao.

Odmjeren, komunikativan, radan, precizan Milovan je zaljubljenik u planinarenje, lov, druženja, putovanja, obilaske planina, kanjona, ali nadasve u svoje selo gdje je rođen.

Već 41 godinu je u harmoničnom braku sa suprugom Marijom, djevojački Ružić iz Plužina. Marija je radila je u “Šumarstvu” u Nikšiću, u HE “Piva” na poziciji finansijski direktor a nakon udaje, pa do penzije, u TE “Pljevlja”.

Dvoje djece Novak i Sofija podarili su Milovanu i Mariji četvoro unučadi: Ivana, Miljana, Ninu i Tadiju, i najsrećniji su djeda i baba kada im potomci dođu u posjetu.

Marija, je diplomirala na Filozofskom fakultetu – engleski i ruski jezik, a radi I živi  sa porodicom u Banja Luci. Novak sa porodicom živi u Podgorici. Iako su mu ostala samo dva ispita na Medicinskom fakultetu on se opredijelio za konsultatntske usluge i poslovanje digitalnim (kripto) valutama, vođenjem kripto portfolija, piše članaka za specijalizovane inostrane časopise I suosnivač je prve kripto berze u Crnoj Gori.

  Prisjeća se sa zahvalnošću svojih roditelja koji su samo od poljoprivrede, u uslovima kada u selu  nije bilo ni vode, a ni struje, školovali četvoro djece, od kojih su troje završili fakultete, dok se kćerka udala nakon završetka osnovne škole.

Danas na imanju od 3 hektara Milovan i Marija pokose ručno samo koliko je potrebno da prehrane koze. Marija kaže da mladi danas neće da žive na selu.

-Svaki prosječno inteligentan čovjek može da nauči svaki posao. Sve može da se nauči samo bi čovjek trebalo da ima volju za radom – kaže Marija. Pita sa kozjim sirom, ajvar, razne salate, hljeb, sok… sve na stolu bilo je organski proizvod i vrhunskog kvaliteta. Tmurni jesenji oblaci nisu prigušili prozračnost bobovskog pejzaža, gdje je nebo najbliže zemlji. U staroj porodičnoj kući vatra tiho pucketa iz šporeta na drva. Sjedimo u prijatnoj atmosferi dnevne sobe, koja odiše etno stilom: tkanim prekrivačima, vezenim stolnjacima.

Po Milovanovim riječima danas je selo na vještačkom disanju. Prisjeća se kada je on bio u osnovnoj školi u Bobovu je bilo oko 200 učenika, a danas samo jedan. U  Moraicama 18 kuća Svrkota je bitisalo, a danas šest članova. Kako kaže i Bobovo bi bilo davno raseljeno da nije bilo pregaoca iz Bobova, Petra Svrkote, koji je pomogao da da dovedu vodu sa izvora Drage, i zahvaljujući kojem piju najzdraviju i najčistiju vodu. 

Svrkote u centru Pljevalja imaju stan. Napravili su uz pomoć kredita kuću u Podgorici, I tada su prodali stado od 100 ovaca I jagnjadi, koje su uzgajali tri godine, I kupili 20 koza. Prave kozji sir za njihovu porodicu, kao i meso. Trude se i zbog unučadi da proizvode zdravu hranu. Imaju vrt. U kome je ove godine rodilo 500 kg krompira, bilo je boranije, luka, pasulja, paprika… čak su i dvije lubenice ubrali iz njihovog vrta.

Pored kuće pažnju privlači park šuma u kojoj je Milovan zasadio veliki broj raznovrsnog drveća a u bašti imaju 11 vrsta šljiva.

–  Počeo sam da sadim prije 50 godina: smrče, borove, a kada se rodi unuče obavezno posadimo po jednu brezu i smrču. Kada je kćerka Sofija 2006. godine otišla u Ameriku, gdje je boravila jednu studijsku godinu, zasadio sam 20 smrča. Najveća nam je radost kada nam unučad dođu u Bobovo. Rado dolaze i provode raspuste sa nama. Učim ih da rade na imanju, u vrtu, idemo na izlet u planinu. Znaju da raspoznaju 5 vrsta ptica, sedam vrsta pečurki, koje ovdje rastu, a ja oko 20. Beremo borovnice, kleku. Držimo  časove u prirodi. Mislim da će pamtiti naše časove geografije u prirodi.  Kada se vratimo sa izleta pišu sastav, a pobjednici na kraju budu svi. Nagrada je simbolična u novcu – objašnjava ponosni djeda, koji unučad uči ne samo da se snalaze u prirodi, već i da budu dobri ljudi.

– Kako je kazao Marko Miljanov “Ko učini malo djelo, učini će i veće kada bude u mogućnosti”, tako ih učim i da budu dobri ljudi I mislim da uspijevam u tome. To je najvažnije – naglašava Milovan.

Na pitanje otkuda tolika ljubav prema selu, Milovan odgovara da to nije samo ljubav prema selu, nego i prirodi.

– Ovdje sam rođen, živim ovdje gdje su surovi su uslovi. Porodica se hranila onim što bi rodilo na njivi, pa su djeca odmalena naučena da rade i da vole tu njivu koja ih je othranila. Na brdu Buren i danas imamo livade koje su na 1.700 metara nadmorske visine, svaku travčicu smo ručno kosili, a svako dijete majka bi nosila u kolijevci – ističe Milovan. Ponosan je što je za jednu godinu bio kum četiri puta cimerima, sa četvrte godine studija. Prije tri godine dolazili su mu prijatelji sa kojima je studirao iz Podgorice, Cetinja, Budve i doveli svoje familije da se upoznaju.

Milovan kaže da priroda liječi, a ljekar pomaže. Vitalan i zdrav, Milovan u osmoj deceniji, kaže da pohodi vrh Ljubišnje, obilazi kanjone, planine, sela, a čini mu se da bi mogao bi prepješačiti I do Pljevalja, koja su udaljena 33 km od Moraica. Srce mu je puno kada je u prirodi, strastveni je i lovac već 50 godina, a 15 godina je počasni član.

Svrkote vole da ugoste prijatelje, pokažu im prirodne ljepote Bobova i okoline ali Mariji bobovske zime ne prijaju kao ranije I u šali kaže sreća da su zime blaze nego nekada. Kažu da su u godinama kada čovjek ne planira a da je zdravlje najveći dar. Vole da čitaju knjige a s jeseni, kada okraćaju dani, imaju najviše vremena. Reklo bi se da na rodnom ognjištuje čovjek uvijek na izvoru mladosti I nadahnuća.

S.Z.

tekst objavljen u PV novinama