„To veliko srce prestalo je da kuca u njenoj 36. godini, ali je uspjelo da dotakne mnoga druga srca i da u svakom utisne svoj trag“

Prerani odlazak Aldijane Đozgić potresao je Pljevlja i sve koji su je poznavali. U 36. godini života, nakon kraće bolesti, otišla je mlada žena čija su dobrota, vedrina i životna snaga ostavili dubok trag u ljudima sa kojima je dijelila životne i profesionalne trenutke.

Od Aldijane su se oproštajnim riječima oprostili i kolektiv i učenici Srednje stručne škole Pljevlja, čiji oproštaj prenosimo u cjelosti:

„Kolektiv i učenici Srednje stručne škole Pljevlja oprostili su se 29. oktobra 2026. godine od Aldijane Đozgić, nastavnice mašinske grupe predmeta, koja nas je napustila nakon kraće, ali teške bolesti.

Njen prerani odlazak duboko je potresao čitavu školu, jer iako veoma mlada, Aldijana je u njoj ostavila dubok trag. Taj trag seže još od njenih srednjoškolskih dana kada je bila zapažena kao učenik Srednje stručne škole, da bi joj se, prije samo dvije godine, vratila kao nastavnik mašinske i saobraćajne grupe predmeta. Veoma brzo, gotovo od prvog ulaska u učionicu u svojstvu predavača, stekla je simpatije i naklonost svih učenika i kolega.

Plijenila je blagošću i vedrinom, toplim osmijehom i pozitivnim duhom gdje god da je kročila. Malo bi ko mogao pretpostaviti da se iza tog raspoloženja i srdačnosti krije jedna teška životna priča. Suočena sa majčinom bolešću gotovo od svog rođenja, sa preranim gubitkom prvo jednog, a potom drugog roditelja, sa brigom o najbližima, brigu o sebi obično bi stavljala u drugi plan.

Trudila se da ljudi koji su uz nju i oko nje budu srećni, da svima pruži najbolji dio sebe, da nikada nikoga ne optereti sobom i svojim problemima. Zato nije ni čudo što su je svi toliko voljeli, dok su samo rijetki znali da su njene „bodlje unutra okrenute// da nijedna nikog ne ogrebe// da nijedna nikog ne ubode// do samo sebe i svoje rođeno srce‟.

To veliko srce prestalo je da kuca u njenoj 36. godini, ali je uspjelo da dotakne mnoga druga srca i da u svakom utisne svoj trag. O tom tragu svjedoče oproštajne riječi ispisane na profilima njenih bivših učenika i njenih kolega. Aldijana Đozgić je još jednom potvrdila veliku istinu da se upravo tim tragom, a ne brojem godina, mjeri veličina i vrijednost ljudskog života“, poručili su iz Srednje stručne škole.

Odlazak mladih ljudi uvijek mora da zaboli, jer svaki takav gubitak znači da grad ostaje bez dijela svoje mladosti, svoje budućnosti i svojih snova. Ipak, ostaje ono što se ne može izbrisati – uspomene i trag koje čovjek ostavi u drugima.

A ako je suditi po riječima njenih učenika i kolega, Aldijana je ostavila mnogo više od profesionalnog traga. Ostala je u srcima onih koje je učila, sa kojima je radila i kojima je svojim osmijehom uljepšavala dane.

I možda je upravo to najveća vrijednost jednog života – da, i onda kada nas više nema, nastavimo da živimo kroz sjećanja onih koji su nas poznavali.