Unesite svoju email adresu ispod i pretplatite se na naš bilten

Podelite svoju ljubav

Za povratak na selo ni subvencije ne pomažu

U posjeti Radmilu i Božidarki Ivanović iz Bobova

:ž“Kada bih birao, opet bih izabrao život na selu”

Rijetko je danas sresti čovjeka kome osmjeh krasi lice. Ljude koji su zahvalni na svemu što stvaraju svojim radom, koji cijene sebe i drugog imaju gotovo djetinju radost na licu, bez obzira na godine. Takvi su Bobovci, srdačni, radni, dobre volje i naravi, jakog glasa. Čari Bobova nisu samo prostranstvo obasjano suncem, otrgnuto od kamena, neobični pejzaži, već hrabri ljudi, pitome duše koji žive u selu na najvećoj nadmorskoj visini ne samo u CG. Danas je u Bobovu jedan đak i jedno dijete predškolskog uzrasta. Kuće, pokrivene limom raznih boja, livade i dvorišta uredni. Na pašnjacima pasu krave i ovce, poneki konj. Sve djeluje idilično osim makadamskog puta. Jednom godišnje posjećujemo Bobovo ali put je samo prošle godine donekle nasut.

Danas je u Bobovu sve manje ljudi, ali oni koji su ostali – ponosni gorštaci, vrijedni i čestiti domaćini, opstaju zahvaljujući svom pregalaštvu i upornosti. U zaseoku Slatina, na 1.500 metara nadmorske visine, udaljenom 45 km od grada, od čije se kuće pruža pogled na Ljubišnju, Durmitor, Obzir, Bunetinu, živi porodica Radmila (58) i Božidarke (53) Ivanović. Srdačni domaćini su nas dočekali u prisustvu prijatelja iz Sarajeva, pripremili su bogatu trpezu, na ražnju ispekli jagnje, a egzistenciju stvaraju od poljoprivrede i povremenih poslova na izvlačenju oblovine iz šume.

Zadovoljni su životom u Bobovu, najviše potomstvom, svojim radom, ne kaju se što su ostali u selu, koje su mnogi napustili u potrazi za boljim životom.

Sreća i zadovoljstvo je na licima Radmila i Božidarke kada pričaju o porodici. Sinovi Mirko (35) i Mladen (25), kćerke Milijana (32) i Marijana (16) kao i unučad Nevena (10), Slađana (8), Vasilije (6), Vlade (4), Mia (4) i Miona (2) najveće su bogatstvo porodice Ivanović. Hvali Božidarka snahe Jelenu i Milicu koje su od velike pomoći.

Radmilo i Božidarka sa unučadima

Božidarka i Radmilo su u skladnom braku 37 godina.

Radmilo ističe da je u Bobovu cio život, tu gdje je rođen, tu je i ostao.

-Najljepše je na svom imanju. Kada bih opet birao, isto bih izabrao život na selu. Sinovi imaju kuće u Grevu, a pravimo sprat za nas, za stare dane. Teško ćemo se pomjeriti odavde, ali moraćemo jednog dana – priča Radmilo, koji je sa suprugom Božidarkom, rođenom u komšiluku, u porodici Tešović, sve postigao od svoga rada baveći se poljoprivredom, radio je jedno vrijeme privatno i na volovima izvlačio građu iz šume, dok danas sa sinovima posjeduje tegljač i svaki dan, osim praznikom, rade ovaj težak i rizičan posao.

Na imanju od 8 hekatara Ivanovići imaju 8 krava, 4 bika, vola, konja i deset ovaca.

– Ne kosimo cijelo naše imanje, ali uzimamo još sedam imanja od rođaka, koja su napuštena. Od 12 kuća Ivanovića, samo su tri danas nastanjene. Potrebno nam je oko 2.000 bala sijena za stoku. Imam sada oko 6.000 bala u pojatama. Vrijeme je bilo fino, brzo smo završili kosidbu. Djeca dođu, snahe, unučad, svi pomognu. Imamo i svu mehanizaciju: kosačicu, grabilicu, balirku, muzilicu, dva traktora, dva kamiona – kaže Radmilo. Sinovi su odmalena naučeni da rade sve poslove na imanju, pa rado dolaze i pomažu.

-Iako imamo mehanizaciju uzalud bi sve bilo da nemamo radnu snagu. Nije lako ni sa mehanizacijom, ali sinovi su vrijedni i vole selo. Ljeti se svi skupimo kada je vrijeme kosidbe kao i za Mioljdan, za našu krsnu slavu – kaže Božidarka. Sir po cijeni od sedam evra Ivanovići prodaju po narudžbini i nemaju problem kada je plasman u pitanju.

-Sloga, razumjevanje i poštovanje su najbitniji, a unučad su najveće bogatstvo i radost. Nisam shvatala ranije kada je svekar govorio da se unučad vole više od svoje djece i da svoje dijete nikada nije uzeo na krilo. Sada kada imam svoju unučad shvatam njegove riječi – ističe Božidarka i prisjeća se kako je bilo na selu dok su djeca bila mala, a nije bilo vode u kući. Kaže, samo da je imala pampers pelena, jedino su bile kada je najmlađu kćerku Marijanu rodila.

– Danas je lakše, imam sve mašine, ali od napornog rada imam zdravstvenih problema. Nije ni čudo, s obzirom koliko sam vremena ručno prala. Danas nemamo problema sa vodom. Vodu smo doveli od izvora sa Konjskog polja, pa smo imali ljetos iako je bila suša. Put je najveći problem. Iako su više puta obećaval da će uraditi put, ne nadamo se. Ne bi asfalt ni pominjali, da hoće makar nasuti – naglašava Božidarka. Ističe da bi voljela da može, kao ranije, više da radi, držali bi više stoke, kako bi pomogla djecu.

-Ali najvažnije da smo zdravo. Srce mi je puno kada je puna kuća, kada se svi okupimo – kaže Božidarka uz osmijeh upućen unučadima, koji su pomno slušali naš razgovor. Svi su poslušni, ističu baba i djeda. Čak i najmlađe unuke Mia i Miona pomažu. Dvije predivne djevojčice koje izgledaju kao bliznakinje, iako je Mia starija dvije godine.

Najmlađa kćerka u porodici Ivanović, Marijana, pohađa Srednju stručnu školu u Pljevljima, dok je kćerka Milijana zaposlena u Tivtu. Radila je i u Švajcarskoj kod naših ljudi, ali je korona spriječila da ostane, a bila je i u Danskoj.

-Volim selo. Dođem nekada i na jedan dan. Nigdje nema ove ljepote. Poznato je i daleko se čulo da su Pljevljaci dobri domaćini. Samo nek nam Bog poživi roditelje da imamo gdje da dolazimo – iskrena je Milijana.

Božidarka napominje koliko je ranije bio teži život, ali veseliji. Na Konjsko polje koje je udaljeno od kuće Ivanovića 7 km, po deset žena bi krenule sa pripremljenom hranom za kosce.

-Ponesemo ručak, u obje ruke, tepsije sa pitom… Sve pješke i usput se ispričamo. Sada više nema takvih druženja. Zimi je ovde baš tužno – naglašava Božidarka.

Ranije dok je bilo pečurke, mogli su da dopune kućni budžet, ali danas šume osvajaju, pa više ni pečurke nema na mjestima gdje je ranije rađala. Zarastaju mnoge livade, a gomilice kamenja, karakteristične za ovo selo, podsjećaju na trud ranijih predaka koje su sakupljali kako bi čistili livade i sijali vrtove.

-Vrt sijemo za svoje potrebe. Kupus smo već stavili u bure za zimu. Rodio je krompir, šargarepa, boranija, grašak, tikvice… Bilo je čudno prošle godine grašak i boranija bili su bijeli, kao da je lug posut po njima. Vjerovatno nas nečim zaprašuju – ističe Božidarka.

Za opstanak sela Radmilo, kao ni Božidarka, nisu optimisti.

-Zadovoljni smo subvencijama koje nam danas daju za selo ali da daju i trostruko više niko se neće vratiti. Oni koji su otišli, stekli su imetak, a njihova djeca ne umiju da rade na selu. Ovo naroda što se zateklo održaće selo – zaključuje Radmilo.

S.Z.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Bilten