U etno vodenici Ćirović vodeničarski kamen ne prestaje da melje preko 100 godina

„ Sve je isto, staro… Samo kao prije, ne čuje se hitri točak da udara; Kô bol jedan što se u dnu duše krije, ostavljena ćuti vodenica stara… „ (Aleksa Šantić)

Sudbinu vodenice iz Šantićevih stihova dijele mnoge vodenice po cijeloj Crnoj Gori. Vodenice su imale nemjerljiv društveni značaj posebno u ratnim godinama i prehranile mnoge generacije. Danas se vodeničarski točak rijetko gdje čuje, vodenice su zapuštene, oronule, propadaju i zarastaju u mahovinu, a pominju se samo ponekad u mističnim legendama o vampirima i vilama.

Međutim, vodenica Ćirović, u pljevaljskom selu Odžak, koja i dan danas radi, odolijeva vremenu i ljudima, svjedočeći o zivotu koji teče, traje i osipa se kao žito pod težinom vodeničarskog kamena…

Domaćinstvo Ćirović se nalazi na putnom pravcu Pljevlja-Đurđevića Tara uz samu magistralu na 12 km od Pljevlja. Okosnicu ovog domaćinstva čini bračni par, Dejan i Rajka Ćirović, sa svoje četiri ćerke. Posebno se izdvaja Bojana, koja se odlučila za život na selu i koja se ponosi očuvanjem njihove stogodišnje vodenice potočare, sa ljubavlju dijeli fotografije i informacije o ovom jedinstvenom mjestu u Crnoj Gori.

Naime, njihova vodenica predstavlja jedinstven spoj vodenice i prostora za goste unutar objekta, tako da gosti sebi mogu priuštiti buđenje uz zvuke čeketanja vodeničarskog kamena.

Nekada je na potezu od mosta na Tari do Pljevalja bilo preko 50 vodenica, danas su to uglavnom ruševine, a ova, na sreću, nije jedna od njih. Vodenica Ćirović ima dugu tradiciju. Sagrađena je u prošlom vijeku, 1914. godine i skoro pola vijeka je bila u vlasništvu porodice Čengić. Promijenila je dva vlasnika, renovirana je nekoliko puta, a igrom slučaja, nikada nije prekidala sa radom. Od 1956. godine je u vlasništvu porodice Ćirović, koja se nakon kupovine mlina preselila iz sela Dubočica u Odžak.

Posljednji put je renovirana 2017. godine, kada je i nastala ideja da se osim mljevenja žitarica koristi i u druge svrhe i da se u sklopu vodenice sagradi sobica po uzoru na nekadašnje. „Mlinareva soba“ – predstavlja svojevrsni mini etno muzej prepun starih stvari koje je ova porodica sakupljala decenijama, pa se tu mogu vidjeti šporet star 80 godina, koji još uvijek grije, kolijevka, razno posuđe, mašina „singerica“, djelovi narodne nošnje…

Soba posjeduje tri ležaja i pogodna je za porodice sa djecom. Za sada goste primaju u toku toplijih dana, od juna do oktobra.

Ukoliko želite da osjetite čari pravog života na selu, opustite se u prirodi i uživate u dobroj hrani, onda je ovo domaćinstvo pravi izbor. Osim prenoćišta u ovoj rustičnoj sobici punoj istorije i uspomena, gosti mogu uživati u domaćoj hrani koju priremaju vrijedne Rajkine ruke: piti od domaćeg heljdinog brašna, kačamaku ili sirevima sa ukusom po kojima je u ovom kraju poznata i za koje je dobijala mnogobrojne nagrade.

Posjetioci mogu gledati proces mljevenja žita uz vodeničara Dejana. Posao vodeničara nije ni malo lak, kamen se „podsijeca“-oštri svako 10-15 dana, a kamene ploče teže i preko 100 kg. Zahvaljujući ljudima iz okolnih sela koji su se u zadnje vrijeme vratili uzgoju žitarica, Dejan ima posla u većem dijelu godine. U vodenici se može dnevno samljeti oko 150 kg brašna za ljudsku upotrebu. Mnogi kažu da je ukus brašna proizvedenog na ovaj način sasvim drugačiji od industrijskog.

Na ovom imanju gosti se mogu družiti sa kravama, ovcama, patkama ili jednostavno šetati kroz polja žita, uživati u zalasku sunca i upijati sve ljepote ovog sela. Prostrane livade, mnoštvo životinja, izvori koji su u blizini i koji pokreću samu vodenicu predstavljaju pravi raj za djecu i bjekstvo od gradskih gužvi i vrućina.

O urednosti, gostoljubivosti i srdačnosti ovih vrijednih ljudi govore i brojne nagrade, od kojih je jedna i prvo mjesto na nagradnom konkursu „ Ruralno, održivo, domaćinski“ i titula„ Najbolja seoska domaćica“ koju je Bojana zauzela ispred ovog domaćinstva.Takođe, još od 2022. godine njihovo domaćinstvo kategorisano je sa tri zvjezdice, što je ujedno i maksimalan broj zvjezdica za turizam na selu.

Uz sve to, brojni pozitivni komentari i nasmijana lica na fotografijama gostiju, govore dovoljno o tome da se ovdje osjećaju kao kod svoje kuće.

Bojana nesebično dijeli fotografije na društvenim mrežama i na najbolji način promoviše svoju stogodišnju ljepoticu.

U vremenu kada se sela gase i nestaju, zadovoljstvo je vidjeti selo iz kojeg mladi ljudi ne odlaze već mu se vraćaju i pišu svoju životnu priču u njemu.

Jelena Kršikapa