U posjeti porodici Milutina i Raduše Rade Bajić iz Zabrđa

Selo kao oslonac i kada su ostali bez posla

Mirom i harmonijom blistaju ljudi koji u životu daju sve od sebe da ispune ljubavlju potomstvo i izvedu ga na pravi put. Naši domaćini od troje djece imaju šestoro unučadi, a i dalje vole da rade i stvaraju. Iako su u mladosti radili u Pljevljima, selo im je uvijek predstavljalo sigurnost, naročito u vremenu kada su ostali bez posla, nakon stečaja u ŠIK “Velimir Jakić”.

U veseloj porodičnoj atmosferi, i prijatnom razgovoru, dočekali su nas Milutin (70) i Raduša Rada (63) Bajić iz Zabrđa. Nisu nikada poželjeli da napuste porodično imanje a žive nadomak grada. Vole život u selu u kojem imaju dobre uslove, uz izvorsku imaju i gradsku vodu. Jedino se žale na dio puta od jednog kilometra koji nije asfaltiran. Kako kažu, ovo selo je udaljeno svega osam kilometara od grada, a mnogo je daljih sela do kojih je put asfaltiran. Već 42 godine su u harmoničnom braku, a najsrećniji su zbog potomstva. Kćerka Dunja i sinovi Nebojša i Ljubiša podarili su baki i djedi šestoro unučadi: Nađu, Lazara, Strahinju, Matiju, Taru i Miloša.

– Svi vole da dolaze u selo. Rade svi, oformili su svoje porodice. Kćerka živi u Njemačkoj sa djecom i suprugom koji je Pljevljak, dok su sinovi sa porodicama u Pljevljima. Nebojša je kupio imanje u Mijakovićima gdje je napravio vikendicu. Najmlađi Ljubiša je muzičar, ali najviše dolazi u Zabrđe jer ovde ima kamion i bagere sa kojima radi po pozivu – kaže Milutin i dodaje da je sinove naučio od malih nogu da rade. Kaže da su od petog razreda ručno kosili.

-Pošto imamo jedan hektar imanja uvijek smo uzimali dodatna da kosimo. Nije ranije bilo lako naći, dok danas ima dosta napuštenih imanja i ljudi su srećni kada pokosimo da ne zarasta. Lakše je kada imamo mehanizaciju. Pokosimo ručnom kosačicom, imamo i traktor i muzilicu, dok za baliranje sijena iznajmljujemo balirku. Sada imamo četiri krave, a prošle godine smo imali oko 1.200 bala sijena. Sir prodajemo nakupcima u Pljevljima – ističe Milutin i dodaje da je sijeno poslednje dvije godine jeftino, pa se bolje isplati da kupi nego da kose i plaćaju za baliranje.

Bajići siju povrće za svoje potrebe: krompir, pasulj, kupus, luk, šargarepu… a imaju i vočnjak u kome ove godine nisu rodile jabuke i kruške.

-Nije bilo lako, naročito dok su djeca bila mala. Počela sam da radim kada je Dunja imala devet mjeseci, ali imala sam dobru svekrvu koja je bila vrijedna i pomagala nam, kao i svekar. Ustajala sam u pet sati da bih završila obaveze prije posla. Tada smo imali dvije krave. Bio je organizovan jedno vrijeme radnički autobus, a kasnije je ukinut, pa smo morali da se snalazimo na razne načine, jer nismo imali auto – kaže Rada, koja je rođena u porodici Ostojić u Pušanjskom dolu. Završila je Srednju drvoprerađivačku školu, i nakon završetka odmah počela da radi u ŠIK-u “Velimir Jakić” kao pomoćnik stolara. Supruga Milutina, koji je ugostitelj po struci, upoznala je je na poslu. On je nakon prekvalifikacije počeo da radi iste godine kada i Rada. Pored porodične kuće Bajići su napravili svoju kuću. Milutin je od 2001. godine bio na Birou rada, a Rada od 2003. godine, pa do sticanja uslova za penziju.

Iako je imala teškoća u životu, strpljivo i sa osmijehom na licu Rada priča da ne voli život u gradu. Kada ode u posjetu djeci u Pljevlja, vraća se isti dan. I kada ode u Njemačku u posjeti kćerkinoj porodici vuče je nostalgija za selom.

-Bilo je ranije drugačije, bili smo svi jednaki. I više je druženja bilo. Danas vlada prestiž i ljubomora svugdje – naglašava Milutin.

Zadovoljni su danas Bajići, stekli su penzije, ali ne mogu, kažu, besposleni. Život na selu, mir i porodična harmonija sve više im prijaju. Naročito ih vesele dolasci djece i unučadi. Na Šćepandan, krsnu slavu svi se okupe i tada kuća Bajića zablista najljepšim sjajem. Radost na licima babe i djede je bila je očigledna kada su u kuću ušli najstarija kćerka Dunja sa djecom Nađom i Lazarom, koji živi u Njemačkoj. Dunja je boravila u svojoj kući, nedaleko od porodične, koju je od temelja do krova sagradio Dunjin suprug.

Dunja ističe da dva puta godišnje dolaze u selo, zimi i ljeti u junu, i ostaju po tri nedelje.

-Otišla sam 2008. godine u Njemačku, kada sam se udala. Suprug je tamo živio već pet godina u malom gradu kod Hanovera. Standard je bolji, djeca su tamo rođena. Pohađaju njemačke škole, ali rado dolaze u Zabrđe. Suprug i ja radimo u teniskoj akademiji, a suprug ima i građevinsku firmu – kaže Dunja.

Bajići su pokazali da vrijednim radom i porodičnom slogom mogu da prevaziđu sve životne izazove.