Znanjem i radom do uzornog domaćinstva
Školovao se u Beogradu, gdje je sa suprugom proveo prve godine bračnog života. Mislio je da će egzistenciju porodici obezbjeđivati od rada u fabrikama. Ispostavilo se da je preduzetnički duh i stalno učenje, najbolji način za razvijanje sopstvenog biznisa u poljoprivredi. Porodični posao je garancija uspjeha. Porodica Jašovića iz Velikih Krća je primjer uzornog domaćinstva.
Dolazeći u Velike Krće, u januaru, iznenadio je nas cvrkut ptica ispod kuće, kao da je proljeće. Bilo je milina stati na tren, predahnuti od gradske buke i uživati u seoskom miru i srdačnom dočeku domaćina. Da je imao sreću što je imao selo od koga je mogao da prehrani porodicu kada je ostao bez posla u Vektri-Jakić, dokazuje Darko Jašović (48) iz Velikih Krća. Po struci je automehaničar, majstor mnogih zanata, vrijedan domaćin, brižan otac, suprug, sin i brat. U porodičnoj kući Jašovića u Velikim Krćama žive u slozi i ljubavi tri generacije: Darkova supruga Dijana (42), sin Dejan (17), pohađa SSŠ, kćerka Dragana (11), ide u školu na Boljanićima, i roditelji Milojko (77) i majka Dosta (69). Darkovi roditelji proslavili su 50 godina braka u januaru, a u februaru će biti 20 godina braka Darku i Dijani. Dosta, rođena u porodici Topalović u Brvenici, sa svojom svekrvom živjela je 30 godina, a Dijana, rodom iz Mijakovića iz porodice Koprivica, takođe živi u zajednici, u početku su bile 4 generacije, dok su bili živi Darkovi djeda i baba.
-Završio sam Srednju stručnu školu u Beogradu. Vratio sam se nakon završetka školovanja, počeo da radim u KID-u “Velimir Jakić”. Bila je to dobra firma, koja je zapošljavala oko 700 radnika. Ali dolaskom Brkovića na mjesto direktora sve se promijenilo. “Moraš da se odlučiš krava ili fabrika” govorio je Brković. Radio sam u toj firmi po 15 sati na viljuškaru i imao veliku odgovornost. Ostali su nam dužni 12 plata, a koliko prekovremenih sati, niko ne može znati – priča Darko i dodaje da je nakon prvog stečaja, 2012. godine, otišao na Biro rada.
-Radio sam kod privatnika, znam stolariju da radim, namještaj, građevinu. I supruga je radila. Bili su u to vrijeme živi i djeda i baba. Otac se operisao, pa smo morali da se vratimo u selo. Nisam se pokajao. Najviše ulažemo u imanje poslednjih desetak godina – ističe Darko. Požrtvovanim radom ova vrijedna porodica stekla je uzorno domaćinstvo u kojem svi doprinose. Povećali su stočni fond, kupili mehanizaciju: dva kombajna za žito, tri kombajna za silažu, dva traktora, dvije kosačice, muzilicu, sve mašine koje su neophodne za sjetvu kukuruza… Ali nikada nisu koristili kredite. Kako navodi Darko, nije imao šta da založi pod hipoteku, niti unaprijed da plati cio novčani iznos da bi dobio povraćaj sredstava.
Na imanju od 14 ha Jašovići imaju 12 krava, 10 junica i 4 bika. Danas su rijetko zastupljene krave rase “Buša”, a Jašovići imaju dvije krave ove rase, od kojih dobijaju dnevno po 20 litara izuzetno kvalitetnog mlijeka.
-Pola od našeg imanja ne obrađujemo jer je šuma, i ispaša. Kosimo našeg imanja oko 6 ha i uzimamo u zakup još nekoliko imanja. Tako da pokosimo oko 40 ha. Sijemo kukuruz već tri godine na površini od 3 ha i 20 ari, i pravimo silažu. Zbog silaže mliijeko je mnogo kvalitetnije, a trostruko manje sijena dajemo stoci, od kada imamo silažu. Kada pravim silažu, po petorica ljudi sa traktorima dođu da pomognu. Oko 100 tona silaže sam napravio prošle godine – kaže Darko. Sir, za koji su zadužene snaha i svekrva, koji je izuzetnog kvaliteta, Darko prodaje svake nedelje u Nikšiću, stalnim kupcima, po cijeni od sedam evra. Ranije je, kaže, prodavao sir u Podgorici, dok danas sam vozi u Nikšić. Mogao bi da proda mnogo veće količine sira, da ima.
– Iako je krševit kraj, na nadmoskoj visini od od 1.000 metara, zbog planinske klime mlijeko je gusto i kvalitetnije. Porodica iz Pljevalja svaki treći dan dolazi kod nas u selo da kupuje mlijeko. Ranije su trgovci iz Bosne dolazili da kupuju kod nas stoku, znali su ovaj kraj od Čemerna, Kovača – objašnjava Milojko, vispren i duhovit, koji još uvijek pomaže na imanju, iako je u osmoj deceniji, i pored operaciju aorte i rada u “Šumarstvu”, “Monteru”.
-Danas je mnogo lakše na selu. Imamo mehanizaciju. Sjećam se kako je ranije bilo kada sam morala da donosim vodu sa izvora za piće, pranje i za sve ostale potrebe. U jednoj ruci kćerku Danu nosim, a u drugoj vodu. Kosili smo ručno, grabili… Čuvala sam stoku. Danas ne čuvamo, jer imamo čobanicom zagrađeno imanje – ističe Dosta, a Milojko sa osmijehom dodaje da i za mašine trebaju leđa.
Najveći problem u ovom selu je nedostatak vode, koja je dovedena od škole na Kovaču, ljetos su, kako kažu, muku mučili sa vodom. Problem je i slab napon struje. Iako su podnosili zahtjev za struju, od prošle godine ništa nije urađeno.
– Ljetos sam 20 cistijerni dotjerao sa Gotovuške rijeke, preko Opštine, šest puta sam kupovao vodu. Iako je bio sušan period našli smo četri tone šljiva, a tona je propala jer nismo stigli da pokupimo. Povrće sijemo za svoju porodicu: krompir, pasulj, parika, paradajz…, kaže Darko, samouki majstor koji je sve objekte sam napravio –
savremenu siraru, štalu… Najviše je, objašnjava Darko, ulagao u mehanizaciju. Planira kuću da napravi, objekat za mašine i bale, kao i kupovinu rolo balirke.
Najviše posla porodica Jašović ima ljeti kada je kosidba. Dejan je vrijedan momak, koji voli i zna da radi sve poslove na imanju, da rukuje svim mašinama, pa je od velike pomoći svima. Od malena je naučen na rad i ništa mu nije teško.
-Od 20 dana do mjesec traje nam kosidba, u zavisnosti kakvo je vrijeme. Dođu i sestra i zet da nam pomognu. Ponekada smo za jedan dan Dejan i ja znali da ukosimo, pograbimo i izbaliramo 1.200 bala sijena – naglašava ponosni otac. Kćerka Dragana ide u šesti razred na Boljanićima, i ona takođe voli selo i pomaže koliko može. Danas u ovoj školi ima 15 đaka, dok je ranije kada je Darko pohađao ovu školu bilo po 200.
Ne vidi Darko opstanak sela i ne bi savjetovao svoju djecu da ostanu.
-Neće danas omladina na selo. Ja sam došla iz Mijakovića i znala sam sve poslove da radim. Danas djevojke sa sela bježe u grad – kaže Dijana, kćerka učitelja iz Kosanice, koja je vrijedna, kako u kućnim, tako i u poslovima na livadi. Hvale je i svekar i svekrva, a dok sjedimo i pričamo, u kući se osjeća harmonija, poštovanje i vedro raspoloženje među svim članovima porodice Jašović.
Neobično je i tužno, kažu Jašovići, da vide ovo selo pusto, u kom sad bitišu samo četri domaćinstva, a udaljeno je svega 13 km od grada. Nekada je ovde vrvjelo do života. Sada zarastaju livade, u neke, ističu, ne bi smjeli ni da uđu. Divljač pravi štetu, pa ponekad moraju da čuvaju vrt u kom siju kukuruz. Ali i pored svega Darko voli selo, ne bi kaže, sada radio u gradu, ni da mu ponude posao u Rudniku ugja. Unapređuje domaćinstvo svojim radom uz podršku porodice i trudi se da im život bude bolji nego što je ranije bio.
-Kada sam rekao da ću da sijem kukuruz otac je bio sumnjičav. Govorio je da su naši stari išli u Vojvodinu da beru kukuruz, a on hoće ovde da zasije. Za silažu, takođe je sumnjao. Ali, brzo prihvata sve novitete – zaključuje Darko.
S.Z.
tekst objavljen u PVN
