
Bilten
Unesite svoju email adresu ispod i pretplatite se na naš bilten
Unesite svoju email adresu ispod i pretplatite se na naš bilten
Piše: prof. dr Vojo Laković
Mladi ljudi prirodno teže buntovništvu, birajući često duže i neizvjesnije puteve.
Njihov stav prema društvenim događajima oblikovan je prvenstveno ličnim iskustvima. Kultura kolektivnog sjećanja osim ličnih doživljaja, uključuje i naslijeđene vrijednosti, koje bi u svakom uređenom društvu trebale biti sastavni dio kućnog vaspitanja i obrazovnog sistema.
To što studenti izlaze na ulice i bore se za ideale u koje vjeruju predstavlja najljepšu sliku svjesne omladine u slobodnom i demokratskom društvu. Takva slika uvijek dobija dodatnu ljepotu kroz okvir političke nezavisnosti i moralne čistote. Modernim rječnikom, slobodoumni ljudi bi rekli da je to najljepši imidž svakog društva.
Zašto se ta slika ne prepoznaje i ne osjeća dok posmatramo prizore sa „studentskih“ protesta u Podgorici? Zato što je svaki imidž, zapravo, forma koja odražava suštinu. Ako taj odraz izostane, potrebno je dublje se pozabaviti suštinom i utvrditi u čemu je problem. Ponekad je upravo kroz analizu forme najlakše doći do problema suštine.
Ne može se poreći da na protestima u Podgorici ima i studenata. Tu su i predstavnici nevladinog sektora, članovi političkih partija, kao i lica koja već odavno znamo. Znamo i za njihov „ogroman“ doprinos razvoju društvene zajednice. I ako su ili nijesu studenti posjeduju diplome. Davno su „diplomirali“ na jedinoj školi koja se cijeni u aktuelnom sistemu vrijednosti – sistemu koji, uzgred, „ne smije biti potcijenjen“. Na tom sistemu se strpljivo i planski radilo proteklih tridesetak godina.
Da li su studenti svi koji su mladi? Da li studenti mogu biti i oni u zrelim godinama? Ako sastav „protestanata“ nije pretežno studentski, zašto se onda protesti nazivaju „studentskim“? Odgovor se vjerovatno krije u ranije pomenutom imidžu, koji postavlja i ključno pitanje: ko, kako i zašto kreira taj imidž „studentskih“ protesta? Odgovor na prva dva pitanja – ko i kako – treba tražiti među onima koji oblikuju narativ o „studentskim“ protestima.
Odgovor na pitanje „zašto“ ne treba zasnivati na optužbama koje, bez uvjerljivih dokaza, lako postaju osporavane činjenice. Principijelno, ovi protesti bi trebali biti usmjereni na rješavanje naslijeđenih društvenih problema koji su doveli do ponavljanja nezapamćenog zločina na Cetinju. Drugim riječima, bilo bi očekivano da se među zahtjevima „studenata“ nađu i oni koji bi se bavili rješavanjem zaostavštine – temeljne „konstruktivne greške“ – zbog koje kao društvo patimo od samih početaka.
Bilo je za očekivati da među zahtjevima bude i smjena tužiteljke Lepe Medenice, u skladu sa zahtjevom porodice ubijenog Duška Jovanovića. Rješavanje ovog slučaja ne samo da bi donijelo pravdu, već bi značajno olakšalo i ubrzalo proces ulaska Crne Gore u EU. Takođe, to bi bio ključni korak kojim bi se počelo odmotavati klupko kriminala i korupcije, koje decenijama opterećuje crnogorsko društvo.
Bilo je za očekivati da se među zahtjevima nađe i insistiranje na tome da se javnost konačno upozna sa ključnim pitanjima: ko je stvarni vlasnik „ničije kuće“, ko se krije iza kastodi računa u aferi „prvi milion“, ko su naručioci droge pronađene u magacinima porodice Krstović i kompanije Voli, ko je ubio saveznog ministra odbrane Pavla Bulatovića, ko je odgovoran za ubistva visokih zvaničnika ANB-a i MUP-a, i mnoga druga neriješena pitanja. Kolege „studenti“, bez kulture sjećana nema ni vizije budućnosti. Ažurirajte vaše zahtjeve da vas podržimo, da nas sve zajedno „sunce ogrije“!
Svakog meseca, direktno u vaš inbox, stižu najaktuelnije vijesti, ekskluzivni izveštaji, analize i komentari koji oblikuju našu zajednicu i šire.