Prof. dr Zdravko Krivokapić o knjizi prof. dr Sretena Ćuzovića

      
Povodom knjige prof. dr Sretena Ćuzovića Otila "Prizma i ogledalo". Putovanje – knjiga II. Izdanje autora, Kragujevac, 2024. prenosimo prikaz knjige i našeg zavičajca iz pera prof dr Zdravka Krivokapića
Riječi i svjedočanstva njegovih prijatelja, kolega, saradnika, studenata, zavičajaca, drugova, predstavnika vjerskih organizacija… iskazani u knjizi «Prizma i ogledalo», najbolje oslikavaju da se radi o jednom gorostasu, vanserijskom profesoru, dobronamjernom čovjeku, odanom prijatelju i saradniku,naučnom radniku posvećenom profesiji, ali i domaćinu privrženom porodici, prijateljima i zavičaju.

Sa zadovoljstvom sam pročitao knjigu Prizma i ogledalo (Putovanje knjiga II), autora Sretena Ćuzovića, i napisao prikaz njegove automonografije.
Moju pažnju su, već na samom početku, privukli oni dijelovi knjige u kojima se prizma ličnih stavova, emocija i iskustava prelama sa realnim doživljajima jednog vremena, koje kao i svako vrijeme, nosi svoje izazove i iskušenja. Zbog toga ovaj posao nisam doživio ni kao zadatak ni kao obavezu, već kao potrebu da svojim osvrtom na tekst osvijetlim i onaj dio ličnosti autora koji je meni, kao njegovom poznaniku i prijatelju, privukao posebnu pažnju. Naravno, prije nego što sam se latio pera, uporedio sam svoj stav sa onim što su drugi prije mene rekli o Sretenu, ali ne u namjeri da tuđi doživljaj utkam u svoj lični, već da tražeći mjesta spajanja zajednička svim njegovim biografima i kritičarima, u potpunosti ispoštujem principe objektivnosti i realnosti, kojima je i autor uvijek težio. Na to autorovo traganje za istinom i realnošću upućuje i riječ «ogledalo» data u nazivu knjige, kojom on osvjetljava sva svoja putovanja kaldrmom života, posmatrajući kao u ogledalu, dakle introspektivno, svoje korake, od onih prvih i nesigurnih, do onih koji su bili usmjeravani snagom Putovođe. Bila je to staza satkana od mnogo iskušenja, padanja i ustajanja, uzdizanja i uzrastanja, suočavanja sa sobom i sa drugima, ali sve to je na životnoj mapi kojom je hodio profesor Ćuzović ostavilo dubok i neizbrisiv trag.
Profesora Ćuzović sam upoznao prije 30 godina na jednoj konferenciji posvećenoj kvalitetu. Već tada smo shvatili da dijelimo iste vrijednosti, ali i iste specifičnosti i karakteristike gorštačke prirode, svojstvene dinarskom tipu čovjeka.
Prof. dr Sreten Ćuzović je prije više od 50 godina otišao iz mjesta Otilovići kraj Pljevalja. Bio je to pohod ka znanju, ali pohod u kome se nije smjelo nikad ostaviti i zaboraviti ono znanje koje stekao u svom domu i svom rodnom mjestu. Zato je on na svoj put ka nauci, na tu trnovitu stazu kojom se odvažno zaputio, ponio svoje Otiloviće,svjestan još tada velike istine da ako zaboravi vrijednosti kojima je zadojen, neće mu se vrata istinskih životnih vrijednosti nikada i nigdje otvoriti. O tome najbolje svjedoči činjenica da je svoj rodni kraj utkao i u svoje ime, zbog čega je ne samo među prijateljima, već i među širim krugom ljudi, poznat kao Otilo.
Sreten je, poput pčele koja znatiželjno i strpljivo kupi med, ne zaobilazeći nijedan kvalitetan plod, ni jednu jedinu dragocjenost, već iz svakog cvijeta crpeći njegove najveće darove, znatiželjno i uporno iz svake knjige, svakog susreta i svakog iskustva, sakupljao najveće dragocjenosti vremena, smještene na vrelima znanja.
Pored radova koje je izlagao na konferencijama na kojima smo zajedno učestvovali, mene je posebno dojmila njegova monografija. Ona je bila prava rijetkost u tom vremenu, a izašla je pod nazivom Naučno-tehnološki progres u trgovini (infromatika, elektronika, kvalitet, ISO 9000, ISO 14000).
Profesor Ćuzović je išao ispred svoga vremena. To je, sa jedne strane blagoslov, sa druge teret života. Ono što se u svijetu smatra najvećim bogatstvom,za čim se traga i izuzetno vrednuje, na našem se podneblju najčešće ne prašta. Onaj ko ne ide u korak s vremenom, već par koraka ispred njega, gotovo uvijek izaziva podozrenje. Ta njegova sposobnost činila je da prije ostalih osjeti šta nosi novi dan,kud vodi koji put, čime se osvjetljava koja staza. Pri tome, nikad istinu nije skrivao, već je njom i drugima osvjetljavao put, i to ne da bi se istakao i stavio ispred drugih, već da bi im pomogao da se na vjetrometini ne izgube.
Iz naših sam prepiski prepoznao njegovu sklonost ka poeziji, u tom pomalo skrivenom dvanestercu, iz koga ponekad zaiskri deseterački zvuk gusala uz koje je rastao. Nije se osvrtao na one koji i dan-danas vjeruju da se sa guslama ne može u Evropu, jer je znao da se u Evropu ne ide obezličen i obezglavljen, već noseći u rukama dragocjenosti dobijene kao kulturno nasljeđe svojih predaka.
Riječi i svjedočanstva njegovih prijatelja, kolega, saradnika, studenata, zavičajaca, drugova, predstavnika vjerskih organizacija… iskazani u knjizi «Prizma i ogledalo», najbolje oslikavaju da se radi o jednom gorostasu, vanserijskom profesoru, dobronamjernom čovjeku, odanom prijatelju i saradniku,naučnom radniku posvećenom profesiji, ali i domaćinu privrženom porodici, prijateljima i zavičaju.
Teško je sve što je o njemu rečeno sažeti u nekoliko rečenica, ali svi su u jednom saglasni, da je profesor Ćuzović vizionar sa posebnom snagom inventivnosti, promoter, primalac i davalac, integrator koji znanje brzo prevodi u mudrost. Oni koji ga bliže poznaju znaju da je on i pjesnički nadahnut romantičar,koji uz sve svoje kvalitete ostaje skroman i smiren. On je čovjek koji potvrđuje da je moguće u svemu napredovati i sve unapređivati na putu ka poslovnoj izvrsnosti. To nije nimalo teško, svjedočiće nam i on, samo ako posedujete snagu intelektualnog kapitala, a upravo ta snaga iz njega uvijek zrači.
Sreten je bio i ostao orao. On je orao iz poznate priče «Orao i vrana», na koju nas i veliki Njegoš upućuje,opisujući načine na koje vrana pokušava napasti orla.Ona mu slijeće na grbu i ujeda ga za vrat. Orao ne troši vrijeme niti energiju na nju, već uzlijeće visoko, dok vrana, težeći da ga dostigne, ostaje bez kisaonika i pada. Upravo se na taj način profesor Ćuzović uzdizao, pa ga zato vrane, ma kako uporne bile, ni u jednoj situaciji ne poraziše.
Žedan saznanja, on i dan-danas permanetno uči, zbog čega sam sebe opisuje sintagmom „Večiti učenik škole života“. To je ujedno i njegova pouka svijetu, koja u vremenu kada se istinsko znanje sve manje cijeni, dobija posebnu težinu. Ćuzovićev istraživački duh ima snagu da sve oko sebe povezuje i spaja,nikad ne razgrađuje.
Uvijek, a danas posebno snažno, odzvanjaju riječi koje je profseor Ćuzović upućivao studnetima. Za studente valja učiniti sve, govorio bi, jer su oni elita društva. Pružiti im kvalitet savremenih teorijskih znanja i testirati ih na poligonu, tj.u praksi. Neće zvućati akademski neodmjereno i ishitreno, ako kažemo da mi to umijemo i znamo.
Sreten je, već sam istakao, pupčanom vrpcom vezan za zavičaj. Njegova neizmjerna ljubav prema Otilovićima i Pljevljima kod njega uvijek rađa osjećaj duga zavičaju. Klasičnom kibernetskom logikom on kazuje da čovjek mora da putuje ka cilju, isključivo i samo ako zna odakle je pošao. Nažalost, današnjica to ne prepoznaje. Zato je često u našim prijateljskim razgovorima umio reći da „ga bole sve rane roda našeg“.
Istraživački je tražio i svoje porijeklo. Prepoznaje se, upravo kroz njegovu duhovnu snagu i usmjerenost ka životnoj vertikali, da je izdanak loze patrijarha Varnave i porodične svešteničke tradicije. Često za sebe u šali kaže da je nesuđeni pop, jer je kod čuvenog popa Kezovića položio pojanje.
Na kraju ove monografije se nalazi bogat i izuzetno plodonosan bibliografski prikaz profesora Ćuzovića. Proučavajući bibliografiju, nije teško zaključiti da je profesor Ćuzović spajao ekonomiju, tehničke nauke, informatiku, kvalitometriju, zaštitu životne sredine, poslovnu izvrsnost… sve u duhu poštovanja principa – holos. Zato on neprestano traži istinu u logici i činjenicama, a ne u karikaturama.

Kako je svaki dan našeg života jedna minajatura, ova automonografija predstavlja maraton u vremenu i prostoru – lični albumi jednog rijetkog čovjeka (putnika/putovođe) i njegovih saputnika, prijatelja, zavičajaca, studenata. Njihovu riječ i njihova zapažanja u ovom instant vremenu s posebnom pažnjom treba pročitati. To nije samo Sretenova lična uspomena, već i svjedočanstvo o vremenu koje je oblikovalo njega, ali je u on oblikovao druge.
Ova automonografija je svojevrsni pomenik „Putovanju – putniku/putovođi“ u kojem se prepliću neka zajednička sjećanja, i u potpunosti definiše portret dragog mi prijatelja Otila.

Sretenje Gospodnje,
Lj.G. 2026 Prof. dr Zdravko Krivokapić