Povodom 154 godine od rođenja Jovana Dučića, Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“ priredila je književno veče, na kome je o stvaralaštvu velikog srpskog pjesnika govorio mr Milorad Durutović.
Otvorivši književno veče, direktorica Biblioteke Bojana Đačić, koja je bila moderator programa, predstavila je Jovana Dučića kao slavnog pjesnika, humanistu, mislioca i diplomatu, čija je zvijezda vodilja bila ljubav prema otadžbini. „Svoju veliku želju koju je decenijama gajio u srcu nosio je po evropskim i svjetskim metropolama, prepoznajući u njima tijesne, popločane trebinjske sokake, osjećajući u njihovim parkovima šum trebinjskih jablanova, a u njihovim rijekama, morima i jezerima zelene virove Trebišnjice, iskazao je toplo i jednostavno u samo tri riječi, ‘Mom milom Trebinju’“, istakla je Đačić. Tu svoju amanet želju Dučić je sročio u predsmrtnoj oporuci: „Moje slike i sve druge stvari nameštaja i ukrasa, zaveštavam, po inventaru, muzeju grada Trebinja“. Iako je u svom burnom životu najmanje vremena proveo u rodnom gradu, „ ipak ga je stalno nosio u srcu i sve lijepo i od lijepe misli do lijepog stiha, od lijepe žene do lijepog krajolika, bilo je vezano za Trebinje, bilo je na neki način motivisano ovim gradom“, naglasila je direktorica Biblioteke, najavivši potom profesora Milorada Durutovića kao cijenjenog gosta večeri.
Milorad Durutović (1984) rođen je u Nikšiću. Diplomirao je srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšću, gdje je stekao i zvanje magistra književnih nauka. Pohađao doktorske studije na Filozofskom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Na Filološkom fakultetu u Nikšiću radio više godina kao saradnik u nastavi. Sada je urednik za izdavačku djelatnost u NB „Radosav Ljumović“ Podgorica. Bio je učesnik i saradnik na sinopsisu dokumentarnog televizijskog serijala „Sveta Gora Nebeski grad“ (produkcija Video stroj i RTS). Učesnik je većeg broja domaćih i međunarodnih naučnih skupova i festivala. Koautor je knjige „Ja, Nikola Tesla“, autor pjesničke knjige „Orfej u svijetu Crnog erosa“. Autor preko stotinu radova iz oblasti književne kritike, beletristike, socijalne psihologije. Član je Matice srpske Društva članova u Crnoj Gori i Udruženja književnika Crne Gore. Dobitnik je „Brankove nagrade“ za diplomski rad, te „Vidovdanske povelje“ za zasluge u oblasti valorizacije srpske književnosti i kulture u Crnoj Gori. Profesor je na samom početku svog izlaganja istakao da je mnogo važno što u Jovanu Dučiću imamo stvaralačku ličnost kojoj se uvijek vrijedi vraćati i „očuvati Dučićevo djelo kao kanonsku lektiru i vrijednost srpske kulture i književnosti“. Isto tako ne treba zanemariti ni njegovu diplomatsku karijeru koja je trajala više od tri decenije. „On je pravi pjesnik kulture i u nacionalnom i u nadnacionalnom smislu, on je pjesnik kulture u evropejskom smislu riječi“. Ako bismo još uže trebali odrediti Dučićevo stvaralaštvo, on je „pisac mediteranske kulture“, smatra profesor. Opisujući Dučićevo mediteranstvo, naglasio je da Dučićeva mediteranska poetika nije samo zastupljena u njegovim putopisima i pismima, koje je stvarao dok je obavljao diplomatske poslove, već su mediteranski motivi prisutni i u njegovim ranim pjesmama.
Durutović je objasnio kako je u krugovima književne kritike Dučića pratio jedan ambivalentan odnos, i sve je to bilo moguće iz razloga što je Dučić „estetski neujednačen“, ali i da se Dučićeva poetika ne može sagledati iz pojedinačnog djelovanja, i zato Dučić zahtijeva „da se njegov opus pročita u cjelosti“.
Profesor je dalje istakao neke bitne odlike mediterana, zbog boljeg razumijevanja problematike o kojoj je govorio, kao što su: „mediteran je hronotop vječnosti zato što nadrasta geografiju i prevazilazi istoriju“, „mediteran izrasta iz mita i u mit se preobraća“, „mediteran svoju horizontalnu reljefnu ravan, koju sačinjava arapski, katolički, pravoslavni svijet preobraća u svoju metafizičku vertikalu, a za kojom traga i naš pjesnik“.
Pravoslavna religioznost, po njegovim riječima, prisutna je tek u poslednjoj Dučićevoj zbirci „Lirika“, čije je objavljivanje stiglo na sami dan pjesnikove smrti. Istakavši kako je Dučić u svom stvaralaštvu bio „evropocentričan, do kraja ostao zaljubljen u antički svijet, u najjužnije mediteranske strane“, Durutović se prisjetio Kašaninovih riječi „Tražeći izlaz za svetsku scenu, krećući se od Studenice do Hilandara, i od Hilandara do Svete Gore i nazad do Sentandreje, nismo sejali samo kosti, sejali smo i misli“.
Dučić je pisac koji se okrenuo južnim stranama tog kretanja. Iako je kritikovan da se u svom stvaralaštvu udaljavao od vizantijsko-srpskog naslijeđa, profesor navodi Vinavera koji kaže kako Dučić „u carskim sonetima i dubrovačkim poemama ostaje na liniji svoga rođenoga naroda“. Nacionalne reminiscencije prate Dučića kroz njegovo hodočašće u Jerusalim, kada u Pismu iz Palestine navodi: „Za hrišćanstvo smo mi Srbi tukli najveće bitke koje je ikada Balkan dotle vidio“. Opravdano se može tvrditi da je Jovan Dučić otac modernih srpskih Argonauta, istakao je dalje Durutović. „Popina pjesma o Bogorodici Trojeručici na neki način će da produkuje stvaranjem čitave jedne zbirke pjesama posvećenih Bogorodici Trojeručici.
Koliko je bio dramatičan taj poslijeratni trenutak, do koje su mjere van književnom doktrinom i utilitarnom politikom socijalističkog realizma bile pokidane veze sa poetičkim i kulturološkim tretmanom koju su stvarali srpski pjesnici između dva svjetska rata, pogotovo koliko je bila pokidana misao o cjelini srpske kulture svjedoči i zapis Miodraga Pavlovića prilikom njegove posjete Svetoj Gori“. Tako njegova „Antologija srpskog pesništva“ ne počinje od Branka ili Njegoša, ne preskače nekoliko vijekova, već potiče od Svetog Save.
Profesor Durutović zaključuje da je Sveti Sava prvi naš mediteranski pisac i da je „zlatno runo srpske književnosti, za kojim su tragali i Argonauti, zapravo ta ideja o kontinuitetu, o cjelini kulture, ali sa baš tom svetosavskom sviješću koja nas ne iscrpljuje u etnocentričnom okviru neke samodovoljnosti, već potrage izlaska na svjetsku scenu, i usvajanja raznovrsnih znanja koja su se vraćala svom narodu, što i Dučić na neki način pokazuje“.
Ultimativni zahtjev Dučićeve poezije glasi „ostaj nedostižna, nema i daleka“, smatra dalje profesor, i ova implikacija jednako važi za ženu i za pjesmu, te tako „postoji nedosanjana žena, nedosanjana pjesma, nedosanjano more, neuhvatljivi Bog“. Taj mediteranski kredo koji je obilježio Dučićevo stvaralaštvo, a na koji je profesor Milorad Durutović ukazao u svom izlaganju, „svjedoči da je izvjestan samo put, samo plovidba, potraga za zlatnim runom ljubavi i smrti o kojima Dučić jednako piše u svojim pjesmama i raznim prozama“.
Naglasivši da Jovan Dučić nije pjesnik deskripcije, već duboke refleksije, profesor je za sami kraj pročitao pjesmu Selo iz „Jadranskih soneta“, koja, iako liči na lirsku deskripciju i zamrznuti kadar, pretpostavlja jednu kosmogoniju, jednu priču o postanju. Iz svega rečenog može se zaključiti kako je Dučić uvijek stremio cjelini i savršenstvu, zaključio je profesor.Književno veče je održano u Čitaonici Biblioteke.
Izvor: Narodna biblioteka „Stevan Samardžić“
