Koznik je srednjovjekovno granično utvrđenje, između hercegove zemlje i despotovine Đurđa Brankovića. Smješteno je u blizini sela Kozice, s desne strane Kozičke rijeke, oko 25 km jugoistočno od Pljevalja, na oko 1200 m nadmorske visine. Poznato je u narodu kao Jerinin grad.
Ne postoje precizni podaci o vremenu gradnje Koznika. Pretpostavlja se da je ovaj grad mogao biti sagrađen nakon pripajanja toga kraja bosanskoj državi. U pisanim izvorima dubrovačke arhivske građe, prvi put se pominje 6. maja 1441. godine.
Koznik se nalazi na kamenitom uzvišenju iznad Kozičke rijeke. Njegovi ostaci su relativno dobro očuvani. Ovaj grad je arihtektonski skladno uklopljen u okolni ambijent, maksimalno je iskorišten nepristupačan teren kao svojevrstan prirodni odbrambeni štit. Prilikom gradnje, očito se vodilo računa da utvrđenje bude prilagođeno strmom terenu, kako bi grad bio što nepristupačniji.
Ova srednjovjekovna tvrđava, u osnovi četvorougaona, prostire se pravcem sjever – jug, dužine je oko 1200 m i oko 20 metara širine. Na južnom, najvisočijem dijelu tvrđave bila je smještena Donžon kula (kota 1227), koja je u osnovi bila četvorougaona. Središna kula (kota 1216), koja je bila nešto manja, takođe je
bila četvorougaonog oblika, bila je povezana odbrambenim zidom sa kulom u sjevernom dijelu tvrđave. Kula u sjevernom dijelu tvrđave bila je najvećih dimenzija (kota 1208), u osnovi (oko) 18x 18 m. Pretpostavlja se da je služila za stanovanje posade. S obzirom na to da je veoma malo sačuvana, smatra se da je dominantno bila drvene konstrukcije. Oblik grada bio je jako izdužen.
Na samom vrhu nalaze se ostaci jedne pravougaone građevine, o čemu svjedoče dva preostala zida u južnom dijelu. Ostaci gradskog zida primijetni su na nešto nižem, sjeveroistočnom dijelu utvrđenja, na ivici omanjeg platoa. Zid dužine oko 50 m
pruža se dalje prema sjeveroistoku, do kamene glavice, koja je korištena kao isturena kula, pored koje je, vjerovatno, bio i ulaz u grad. Zidovi grada su bili od lomljenog i pritesanog kamena.
Nedaleko od podnožja grada postojala je i živa voda.
Sudeći na osnovu sačuvanih ostataka, nema sumnje da su u Kozniku postojali svi elementi klasičnih utvrđenja, a to su, prije svega, odbrambeni zidovi, citadela i bistijerna za sakupljanje kišnice. U srednjem vijeku je na području sela Kozica postojao aktivan rudnik gvožđa, iz koga se relativno lako iskopavala kvalitetna ruda gvožđa. Iz toga zaključujemo da je funkcija ovoga grada bila prije svega zaštita rudnika. Materijalni ostaci, pronađeni u iskopinama u neposrednom okruženju, ukazuju na to da je na tom mjestu postojalo naselje još u vrijeme rimske uprave. Na to ukazuje i podatak da u neposrednoj blizini postoje tragovi rimskog puta, kao i ostaci rimskih grobnica. Možemo pretpostaviti da su se u ovom gradu, kao i u susjednom Brskovu, eksploatacijom rude na tom prostoru bavili Sasi.
Ne postoji mnogo podataka o trgovačkoj aktivnosti stanovnika Koznika. Sasvim je izvjesno da su bili poslovno povezani s Dubrovnikom, što je uočljivo iz jednog dokumenta, u kome se navodi da je trgovac Brajko Bogosalić podnio u ime svoga sina Maroja 22. septembra 1422. godine tužbu protiv trojice Dubrovčana. Brajko se žalio da su mu oni napali i opljačkali sina Maroja u njegovom dućanu u Trgovištu. Radoje Grbačić iz Koznika (de Coznich) uzeo je na kredit 6. maja 1441. godine u Dubrovniku 50 perpera od Petra Pucića i obavezao se da će dug vratiti u roku od dva mjeseca. Za sumu od 37 perpera jemac mu je bio Radojko Gojaković, što upućuje na zaključak da Radoje još nije bio poznat u Dubrovniku.
• Legenda o Jerininom gradu •
Po jednoj legendi, grad Koznik gradila je „prokleta Jerina“ (u istoriji poznata kao Irina Kontakuzen, iz čuvene vizantijske vladarske porodice, žena despota Đurđa Brankovića), pa ga zato u narodu još i zovu Jerinin grad.
Građen je kulukom, a grede i kamenje tovareni su, kako to predanje kazuje, na koze i jarčeve koji su ih iznosili do vrha strmih litica, na kojim je grad zidan. Nakon što je grad sagrađen, prokleta Jerina je naredila da se otisnu skele, dok su četvorica glavnih neimara ostala bespomoćna nad ambisom zbog njenog straha da će neimari odaju tajnu gradnje grada. Neimari
su, po toj legendi, pokušali da se spasu tako što su napravili krila od dasaka. Jedan je pao u provaliju i nastradao, drugi, zvani Orle, je uspio da poleti i da se spusti u blizini grada. Mjesto na kome se spustio prozvano je Orlić. Treći, Ostoja,
uspio je, navodno, da na tim krilima preleti preko rijeke, pa su to mjesto prozvali Osoje. Četvrti je dugo mahalao krilima (“klopotao”), spustivši se na kraju na jedno uzvišenje, koje je prozvano, a i danas se tako zove – Klope.
Izvor legende: pvinformer.me
U tekstu korišteni djelovi iz knjiga dr Ruže Ćuk, Pavla Mijovića i Mirka Kovačevića.
