Ponosni na životne rezultate, srećni zbog mogućnosti druženja i razgovora
Živjeli su u drugačijem vremenu a ovo danas, “vrijeme telefona” i sve slabijeg druženja ne znaju kako bi nazvali. Različite ljudske sudbine, uslovi života, obrazovanja, sve se ukomponuje pred činjenicom da poštuju životnu borbu i iskustvo svakog ponaosob. Dostojanstveno nose svoje godine, hrabri u mladosti – takvi su i u poznim godinama. Neki pamte posleratne godine nemaštine, industrijalizacije. Život ih nije mazio, sve su sticali velikim trudom i radom. Neki su samo od svog rada i parčeta zemlje izveli na put djecu koja su danas osnovala porodice širom svijeta. Koliko god da godine uspore čovjeka, zdravlje posustane, mudro čuvaju vedar duh.
Zahvalna sam našim najastarijim sugrađanima, u pljevaljskom Domu starih, na mogućnosti za razgovor. U centralnom holu Doma, ukrašenom novogodišnjim dekoracijama, spremni su da odgovore na svako pitanje i ohrabre jedni druge, uvaže mišljenje sagovornika. Ozbiljna lica su brzo zamjenili osmjesi a bilo je i šale na račun godina i druženja.
Beranac, diplomirani ekonomista Danilo, nekadašnji direktor jedne od banki u Zagrebu, kaže da je život u Domu bolji nego u početku.
“Svaki dan je sve bolje, druženje i međuljudski odnosi su dobri. Svakom novom članu treba malo vremena da se adaptira. Pričamo, družimo se. Sve je fino, čisto, uredno. Osoblje i korisnici su dobri. Svi se slažemo, svi smo kao jedna familija. Nisam nikada razmišljao o životu u Domu ali kako sam izbjegao iz Hrvatske, imao udes, zdravstvene probleme i dugotrajno liječenje koje je trajalo 10 godina, došao sam. Preporučio bih svakom da dođe, mislim da je mnogima boravak ovde produžio život“, kaže Danilo.
Bilo je najbolje kući ali djeca su na strani i nema ko da pomogne, ističe Stanko (82) iz Njegovuđa. On je sa suprugom došao u Dom, a ona je preminula prije pola godine. Ponosni je otac i djeda troje djece, sedmoro unučadi i praunučadi. Bio je gaterista u pilani i poljoprivrednik.
“Dobro je, uredno, usluga je na nivou, odlična. Izlazimo, družimo se sa predsjednikom opštine, sa djecom, novinarima, pravimo ekskurzije. Kako je – tako je. Nismo svi ni iz jedne opštine, sela ili kuće ali se družimo. Nikako se ne može uporediti vrijeme nekada i danas. Ovo je nužno mjesto predviđeno za starije a uvijek ima gore od goreg. Radili smo i stvarali dok se moglo i sve to može dok je familija na okupu. Djeca često dođu, odem i ja do njih, usluže me”, priča Stanko.
Gojko (87), rodom iz Šljivanskog, od troje djece ima šestoro unučadi i četvoro praunučadi. Kaže da su mu djeca studirala u ZG, gdje je dobro dočekivan i da nikada nije mogao zamisliti da svi narodi nisu kao jedna familija, i da su danas neki najveći neprijatelji.
„Hvala Bogu da su djeca zdravo u Beogradu, Somboru u i Podgorici. Država je pomagala, djeca se školovala a toga danas nema. Od 1970. imam kuću u Pljevljima a zemlja na selu je podjeljena između petorice braće ali je niko ne koristi. Radio sam u „Jakiću“ i 26 godina sam u penziji. Od korone sam u Domu jer nisam želio da idem iz Pljevalja. Obilazim kuću, samostalan sam i hvala Bogu još se može živjeti“, kazao je Gojko. On ističe da su ljudi ranije bili veseliji, uvijek se čula pjesma. Kada bi izlazio iz kuće pjevao je a tako se čulo i kod komšije.
„Ako danas zapjeva čovjek kažu on je lud ili je pijan. Niko se nikome više ne raduje kada dođe. Ranije je bilo nemaštine ali je bila velika radost i zadovoljstvo. Bio je čovjek raspoložen i veseo, razgovarao sa komšijama, bilo je šale i skečeva, smijanja a nije bilo ni televizije ni telefona. Danas toga nema”, ističe Gojko i dodaje da pamti kada je 1943. godine 12 šljemena izgorelo u Šljivanskom, kako Italijani ubacuju slamu i slamarice u kuće a jedan Italijan priča srpski i kaže “ogrijte se i mi smo se grijali kada su naše gorele”.
“Bili su to neki naši. Posle su po tri familije živjele zajedno u kolibi dok nisu napravili svoje. Nije bilo dovoljno hrane, tifusi, vaške, užasno je bilo posle rata, ne ponovilo se“, kaže Gojko.
Stanovnici Doma prate vijesti i aktuelnosti, muškarci više sport a ljepši pol serije i muziku. Žene znaju da ispletu najljepše čarape i prsluke.
“Odlično je u Domu. Nekada je bilo lako a sada neka ide kako može. U selu su sada sve kuće zatvorene. Dok su mi roditelji bili živi osjećala sam se mladom a sve se promijenilo kada su oni preminuli”, kaže Desa (83) iz Kotlajića koja je sama živjela 30 godina a u Domu, u kome je obilaze bratanići, je tridesetak dana.
Da je u Domu odlično slaže se većina sagovornika ali ne i Božidarka, koja je s mužem živjela u Zeti, a on je preminuo prije 30 godina, i ona kaže da bi ostala u Podgorici da je tada imao tamo Dom.
“Da me nisu noge izdale živjela bih u svojoj kući ali nisam mogla sebi da stvaram, bila sam sama 8 godina i to me primoralo da dođem”, kaže Jelenka.
“U Poblaću se sve iselilo ili umrlo. U selu smo imali dosta zemlje, sve što posadimo je rađalo, radili sve ručno, slagali se. U ono vrijeme nisam mogla da zamislim da će selo propasti. Preporučila bih svima dom”, ističe Vinka (86), majka četvoro djece i sedmoro unučadi. Kaže da djeca žive u Švajcarskoj, Njujorku i Beogradu. U Domu je tri godine, došla je sa suprugom ali je on preminuo prije dvije godine. Djeca su daleko i nije išla nikada kod njih.
Milijana (85) kaže da je i u rodu i u domu puno radila i „kako je svakome tako je i meni“. Kao udovica živjela je sama 7 godina u Porosu, gdje ode kada djeca dođu ili da obiđe kuću. Kaže da sada ima društvo, ima s kim da sjede i progovori. Ima dva sina, petoro unučadi i jednog praunuka i za nju je najvažnije da su djeca i unučad zdravo i da ostanu nakon nje.
Dom je mnogima dobar izbor iz zdravstvenih razloga i mogućnosti medicinskog nadzora. Ljubica se privikava na Dom i ima najveću pažnju svoje djece koja je posjećuju, izvode.
Odlično je u Domu kaže i Stanka (77) koja se vratila kod roditelja u rodno Rasno kada se konfekcijska firma u Čačku ugasila, i živjela je od poljoprivrede.
Isto kaže i Krsto (78) iz Kosanice, koji je bio poljoprivrednik, nekada imao domaćinstvo od 40 ovaca i šest krava i živio sa dvije sestre.
“Ranije su ljudi govorili “o Bože ima svoju djecu a otišla u Dom” a sada bi svi došli da ima mjesta. Ja sam naslobodnija u svojoj sobi, imam svoj mir”, kaže Rajka (81) iz Brvenice. Ona je razgovorna, vesela glasa i osmjeha, zna da se našali.
Rajka tvrdi da su bila bolja ranija vremena, prela, sijela i igranke jer danas se dešava da niko ništa ne priča i samo gledaju u telefone.
“Ne umije svako da se našali, kada to kažem možda me neko smatra glupačom. Bila sam siroče i pastorče, odrasla u BiH. Moj život je bio teška priča. Nisam imala kada da porastem, potrčala da se udam od 18 godina. Treba čovjek da misli lijepo. Nema to veze ni sa hranom ni odjećom. To je iznutra, da si raspoložen i da u sebi imaš veseo duh i srce. To je u meni, rođena sam vesela”, kaže Rajka i dodaje da ako se ne može sa svima složiti – gleda svoga posla. Ode do djece, u selo kada dođu djeca, voli da putuje ali su godine osvojile i teže se nakani osim kada su topliji dani. Inadžija je, kaže, ako je ogovaraju onda je još više raspoložena.
“Išla sam šest godina zimi kod djece u Beograd i bilo je lijepo. Tamo nisam imala zdravstveno osiguranje. Čim se Dom otvorio odlučila sam da dođem. Imam troje djece, šestoro unučadi i osmoro praunučadi, kaže Rajka, dodajući da voli da ode na more preko penzionera, voli da čita, plete.
“Teška je starost ali ovde je fino pa ne osjećam teškoću. Dom je spas za stare i nigdje nema ljepšeg Doma nego što je naš”, poručuje Ivanka (88), koja je ostala siroče, bez oca, podizala su je majka i baka. Pamti, kaže, fin život u selu.
U početku su korisnici Doma bili iz svih krajeva CG a danas najviše iz Pljevalja. Godine se ne mogu sakriti. Prave sjene na licu, bore pokazuju svaki strah i životni izazov koji su pobijedili. Kažu da je čovjek uvijek istih godina iznutra i kada je duhom jak onda na godine gleda kao privilegiju jer kako se znao nositi sa životnim izazovima zna da pobijedi i staračke. Pisac Leo Buskalja rekao je: “Život je Božji dar vama. Način na koji ga živite, vaš je dar Bogu”.
V.M.
tekst objavljen u PVN
foto fejsbuk Dom starih Pljevlja
