Koga to Đukanović uči evropskim vrijednostima?

Nakon što je u Skupštini Crne Gore izglasano usvajanje ustavnih promjena i uklanjanje formalnih prepreka za zatvaranje ključnih poglavlja – čime je napravljen odlučujući korak ka usvajanju evropskih standarda – ponovo se oglasio Milo Đukanović. Optužujući vlast za „kolonijalni odnos“ i raspravljajući o „cijeni evropske politike“, Đukanović – glumac u pokušaju – uskočio je u ulogu navodnog branitelja crnogorskog suvereniteta.
Međutim, zašto taj na riječima hrabri političar konačno ne kaže ko su ti „kolonijalisti“ i zašto ih otvoreno ne imenuje? Koja je to tačno „cijena evropske politike“ o kojoj govori – da li je to cijena po kojoj Crna Gora konačno prestaje da bude njegov feudalni posjed i privatno imanje, a postaje moderna i demokratska država svih njenih građana? Nije li gorka ironija da o kolonijalizmu i podsmijehu govori upravo čovjek koji je tokom tri decenije sproveo najsuroviju unutrašnju kolonizaciju sopstvenog naroda, podređujući sve resurse jedne države uskom krugu svoje porodice, prijatelja i tajkuna?
Dugogodišnje fingiranje pregovora sa Evropskom unijom od strane bivšeg režima danas se vidi u svom punom i ogoljenom svjetlu. Ni Đukanović, ni DPS nikada nijesu iskreno željeli ulazak Crne Gore u EU. Razlog je više nego jednostavan – punopravno članstvo u EU i primjena njenih pravnih tekovina podrazumijevaju uspostavljanje stvarne vladavine prava i nezavisnog pravosuđa. A u takvom sistemu privatna država ne može da opstane.
Podsjetimo se „evropskih tekovina“ države kakvu je gradio Đukanović:

Finansijski apsurdi: Iz budžeta svih građana bezobzirno se prebacivalo više desetina miliona eura kako bi se pokrivali gubici i promašaji privatne banke u vlasništvu rođenog brata.
Porodični ugovori: Sa sopstvenim sinom su se potpisivali višedecenijski ugovori o garantovanom otkupu električne energije iz privatnih mini-hidrocentrala, dok su građani te „evropske“ povlastice plaćali kroz uvećane račune za struju.
Tranzitna zona za kriminal: Režim je Crnu Goru pretvorio u čvorište za šverc cigareta i kokaina, čije su razmjere godinama punile novinske stupce evropskih medija i izvještaje obavještajnih službi.
Zarobljene institucije: Funkcije su služile kao štit od krivičnog gonjenja pred domaćim i inostranim sudovima, dok su na čelu Vrhovnog suda, Specijalnog državnog tužilaštva i Uprave policije sjedjeli ljudi koji su danas optuženi ili pravosnažno procesuirani za direktnu saradnju sa kavačkim i škaljarskim klanom.
Rasprodaja resursa: Najvrjednija nacionalna dobra – od KAP-a i Željezare, do obale i ostrva Mamula – dijeljena su sumnjivim investitorima i tajkunima bliskim vrhu vlasti, dok je radnička klasa ostajala na ulici.
Kupovina poslušnosti: Stanovi su se od strane države dijelili poslušnim sudijama i tužiocima kako bi se „zaboravili“ predmeti protiv povlašćenih pojedinaca, dok su mladi i obrazovani ljudi masovno napuštali zemlju.
Danas, kada Skupština usvaja izmjene koje direktno uklanjaju kočnice na putu ka EU i funkcionalno razvlašćuju dojučerašnje političke moćnike, Đukanović u tome vidi „podaništvo“ i „servilnost“. Istina je sasvim drugačija: Đukanović ne žali za dostojanstvom Crne Gore, već za vremenom u kom su zakon i država bili on sam. Smeta mu što se evropske reforme konačno sprovode na djelu, a ne na riječima, i što se zakoni počinju primjenjivati jednako na sve – bez obzira na to da li ste premijer, ministar ili nekadašnji neprikosnoveni gospodar.
Poruka koja mu se mora poslati je jasna: Crna Gora ne gubi suverenitet time što usvaja evropska pravila i gradi nezavisne institucije. Crna Gora je svoj suverenitet gubila onda kada je bila privatizovana, osiromašena i ponižena u službi jednog čovjeka i njegove kaste. Vrijeme privatne države i feudalnih posjeda je zauvijek prošlo – ma koliko se autor takve države trudio da je ponovo oživi.
Prof. dr sc. Vojo Laković
Redovni univerzitetski profesor i dekan Fakulteta

No results