ĆOTINA JE ĆOTINA, MI SMO MI

Dokumentarni film „Ćehotina – prošlost, sadašnjost, budućnost“, autora Vasa Kneževića, koji je upravo premijerno prikazan, zaslužuje sve pohvale. Ništa se drugo nije moglo ni očekivati od čovjeka koji se posvetio zaštiti ove rijeke i koji je najzaslužniji za turističku promociju njenih meandara u gornjem dijelu Otilovićkog jezera.

Ipak, slučajno ili namjerno u prvim kadrovima filma ne pominje se riječ Ćehotina, već Ćotina, što je izazvalo buru reagovanja sve do onih nepristojnih i uvredljivih za svakog ko, umjesto sada zvaničnog, upotrebljava mnogo stariji naziv ove rijeke. Pošto i sam pripadam onima koji ovu rijeku nazivaju Ćotina, iznijeću nekoliko tvrdnji u prilog tome.

– Hidronimi spadaju u najstarije primjere toponomastike odnosno, imenovanja vodotoka nastala su mnogo prije naziva drugih oblika reljefa ili naseljenih mjesta. Takvi nazivi su izuzetno postojani i skoro da ne podliježu suštinskim promjenama već se samo, eventualno, prilagođavaju razvoju jezika naroda koji živi na tom području.

– Da ne zalazimo u dublju prošlost već da se držimo samo potpuno vjerodostojnih izvora, u drugoj polovini 15. vijeka na obalama rijeke o kojoj govorimo živio je, bez sumnje, bar ovoliki broj stanovnika kao danas. Nevjerovatno, ali istinito. Svi oni nosili su imena iskovana iz srpskog jezika, rijetko ko iz grčkog ili hebrejskog, a skoro niko iz arapskog ili nekog od desetak varijanti staroturskih jezika. Ako je tako sa ličnim imenima isto je, bez ikakve sumnje i sa toponimima.

– U takvom kontekstu, sumanuto je i pomisliti da taj narod nije imao svoje ime, svoj naziv za rijeku oko koje je živio i koja je u velikoj mjeri uticala na njegov opstanak što znači da se ime rijeke o kojoj je riječ može nalaziti jedino u srpskom jeziku, njegovoj etimologije i načinu tvorbe riječi. Nije valjda da je srpski narod čekao nekakvog Ćehu da dojaše iz Anadolije pa da po njemu da ime rijeci koja ga je bezbroj godina prije toga hranila.

– Većina naziva u srpskom jeziku nastaje tako što se predmetu ili pojavi (onom što se može očima vidjeti) istaknu one osobenosti po kojima se razlikuje od ostalih istorodnih premeta ili pojava. Tako je neka planina ili bijela ili šarena ili zelena, pa eto Bjelasice, Šar planine ili Zelengore.

– Idući tragom ove nepobitne istine kako u srpskom jeziku nastaju nazivi i imena, sagledajmo po čemu se to rijeka o kojoj govorimo razlikuje od ostalih rijeka u njenom okruženju a to su Tara, Lim i Drina, zašto ne i Piva. Sve pobrojane rijeke imaju karakterijetiku da su plahovite, bučne rijeke koje lome sve pred sobom, prosto cijepajući reljef i time stvarajući kanjone. Rijeka o kojoj govorimo jedina nije takva. Njen tok je spor, često se razliva i pravi meandre, a u rijetkim slučajevima kada nadolazi, umjesto da odnosi, ona nanosi plodnu zemlju. Tako je nastalo nekoliko polja ili širih kotlina najplodonosnijih od Morače do Morave. Dakle ova rijeka se od susjednih razlikuje po tome što joj je tok miran, što se bez glasa provlači kroz niske i šumovite obale, što ne huči ni kad joj je vodostaj povišem. Što je tiha!

– I kako će se u duhu srpskog jezika nazvati takva rijeka? Naravno riječju koja savršeno oslikava njenu posebnost – rijeka koja je tiha, rijeka koja ćuti. Shodno tadašnjem, srednjevjekovnom, načinu tvorbe i izgovaranja riječi – TIOTINA ili ĆOTINA!

– Dakle, kome krivo, kome milo, u vrijeme kada je dato ime ovoj rijeci, a i sve do nedavno, u govoru srpskog naroda glas „h“ je bez izuzetka bio bezvučan. Navešću samo nekoliko primjera: sadašnji oblik riječi „tiho“ sve do nedavno izgovarao se kao „tio“, sadašnje riječi „hrast“, „hljeb“, „hrana“, „pohara“, „behar“ izgovarale su se kao „rast“, „ljeb“, „rana“, „poara“, „bear“. Nabrajanje bi nas odvelo u beskonačnost i svaki primjer bi potvrđivao da se rijeka o kojoj govorimo može zvati samo TIOTINA ili ĆEOTINA ili izbacivanjem jednog od dva susjedna samoglasnika za šta takođe ima bezbroj primjera – ĆOTINA.

– Iz svih pomenutih nepobitnih argumenata izvodi se samo jedan zaključak: Izvorno ime rijeke koja protiče kroz srce opštine Pljevlja je samo Ćotina ili Ćeotina, a nikako Ćehotina.

– O tome zbog čega se na kartama iz perioda prije srednjeg vijeka nigdje ne pominje ime Ćotine, samo ću se zapitati, a šta ako je i tada ova rijeka nosila ime smisleno i razumljivo samo na srpskom jeziku, isto kao i grad koji se nalazio na njenoj lijevoj obali tamo gdje se njena pritoka Vezišnica svake godine izliva iz korita, zbog čega je polje ispod grada SPLAVNO. No, to je druga i duga priča.

Na samom kraju reći ću samo još dvije stvari. Jezik nikad ne laže, ljudi lažu i što bi rekao pokojni striko Diko, Bog da mu dušu prosti, kada bi neko od nas mlađih počeo da priča o nečem što ne razumije – Pokri se ušima i ĆOTI!!!

Rajko Palibrk