Bila je naš najiskreniji vjetar u leđa, ona snaga koja nas gura naprijed kada svi drugi odmahuju glavom

Koliko divnih ljudi živi u Pljevljima, može da se spozna i kada oni odu a ostave trag u srcima i onih koji ih nisu poznavali. Tu spoznaju o neprolaznim ljudskim vrijednostima, koji znače dostojanstvo, dobrotu, ljubav, znanje, mir i nadahnuće, mogli smo proteklih dana pročitati i čuti kroz riječi sadašnjih i bivših učenika profesorice matematike, iz Srednje stručne škole Pljevlja, Tanje Todorić. Tanja se upokojila u 54. godini a njene lekcije i pedagošli rad zaslužuju da ostanu zauvijek upamćeni kod svih sugrađana.

Prenosimo fejsbuk obajvu profesorice srpskog jezika Snežane Grujičić, Tanjine koleginice,i njene bivše učenice Dragane Alorić i oproštajni govor maturantkinje Milene Smolović, na komemorativnoj sjednici Tanji Todorić.

Oproštajni govor maturantkinje Milene Smolović

„Poštovana porodico Todorić (Laušević), uvaženi profesori, dragi prijatelji i kolege đaci,

Danas stojim ovdje u ime svih učenika kojima je profesorica Tanja predavala, koje je savjetovala i koje je kroz školske hodnike ispraćala u svijet odraslih. Teško je pronaći prave riječi za osobu kao što je bila ona, uvijek svoja, puna ljubavi i topline, a koju smo svi, bez ostatka, voljeli i poštovali.

Predavala nam je matematiku učeći nas da je rezultat važan ali da je put kojim do njega dolazimo – put poštenja, truda i ljudskosti – važniji. Znala je da prepozna strah, nesigurnost i sumnju i da ih pretvori u hrabrost, vjeru i nadu. Teško je prihvatiti da je više nećemo sresti u hodnicima škole, da nećemo čuti njen glas i vidjeti njen osmjeh koji ju je svuda pratio. Bila je naša velika podrška bodreći nas da vjerujemo u sebe čak i kada su zadaci pred nama djelovali nerješivi. Nije nas učila samo matematici, kroz svoja djela nas je naučila kako biti dobar čovjek. Imala je puno talenata počevši od izvrsnog sviranja harmonike do pjevanja. Bila je potpuni sluhista i za muziku i za naše đačke probleme. Voljela je tišinu, a svoju mudrost i nježnost ostavljala je na papiru, u stihovima svoje haiku poezije. Svima dobro poznata knjiga „Zlatni presjek“ na neki način je opisivala nju i savršen balans koji je pronašla između stroge logike brojeva i umjetnosti. Znala je tačno koliko strogosti je potrebno da nas uozbilji, a koliko nježnosti da nas ohrabri. Sa zahvalnošću, uživala je u svemu što je radila. Dok smo stajali pred tablom zapleteni u formulama i nejednačinama, umjesto neznanja ona je vidjela samo naš potencijal. U svijetu koji često insistira na glasnosti, ona je birala suštinu.

Danas se ne opraštamo samo od profesorice, već od žene koja je bila stub našeg odjeljenja IV-4. Stojim danas ovdje u ime jednog odjeljenja kojem je ona bila mnogo više od profesora. Stojim u ime generacije koja je imala tu privilegiju da je zove svojom razrednom. Bila je naš najiskreniji vjetar u leđa, ona snaga koja nas gura naprijed kada svi drugi odmahuju glavom. Sjećamo se prvih dana u školskim klupama, kada nas je dočekala sa onim prepoznatljivim osmijehom koji je značio sigurnost. Bila je tu da smiri naše nemire, da opravda naše sitne bjegove, ali i da nas strogo, ali pravedno, usmjeri kada bismo skrenuli s pravog puta. Bila je naš glas razuma u godinama kada smo mislili da znamo sve, i naša podrška kada smo shvatili da tek treba da učimo. Danas ne kažemo „zbogom“, jer tragovi koje je ostavila u našim srcima ne blijede. Svaki naš budući uspjeh biće i njen, jer je u svaki urezala dio sebe. Sjećamo se svih onih časova odjeljenske zajednice. Dok smo mi brinuli o ocjenama, ona je brinula o našim karakterima. Učila nas je da je važnije biti čovjek nego biti odličan učenik, da se greške ispravljaju radom. Hvala Vam, draga naša razredna, što ste nas branili na sjednicama kada bismo pogriješili. Danas osjećamo veliku prazninu, ali i neizmjerni ponos što smo bili Vaša generacija. U ime svih vašiš učenika, obećavamo Vam da ćemo vrijednosti kojima ste nas učili – poštenje, hrabrost i zajedništvo – nositi sa sobom kroz cijeli život. To će biti naš najveći spomenik Vama.

Putjute mirno, draga naša razredna i profesorice. Vaša lekcija se ovdje ne završava, ona nastavlja da živi kroz svakoga od nas“, rekla je Smolović.

“Dok čitam riječi bivšeg učenika posvećene svojoj profesorici, sjećam se onoga što mi je Tanja, prije samo mjesec dana, rekla u našem posljednjem razgovoru:

„Bez obzira na bolest, na sve, ja sam srećna osoba“, napisala je profesorica Snežana Grujičić.

Ovaj prilog bivše učenice Dragane Alorić svjedoči koliko je bila u pravu.

„U jednoj seti danas mi se vraća jesen 2004. godine.

Drugi sprat Srednje stručne škole, stari deo zgrade. Prva vrata desno, učionica pored takozvane šok-sobe. Tamo je počela jedna priča koju mnogi od nas nikada nisu zaboravili.

Bili smo mladi srednjoškolci, budući elektrotehničari računara, pomalo zbunjeni, pomalo radoznali, na početku puta na kojem je tek trebalo da probudimo najbolje u sebi.

U učionicu je ušla ona – mlada, vitka, blage naravi. Dostojanstvena, sa stavom koji odaje utisak da će biti pravična borba. Na samom početku rekla je:

„Na časovima matematike nećemo gledati kroz prozor kako lišće opada, već ćemo učiti matematiku.“

U toj rečenici bilo je sve. Jasnoća, disciplina, ali i briga za nas.

Kod nje je vladalo pravilo da matematiku svi moraju razumjeti i znati. Tim putem nas je vodila strpljivo, marljivo i nesebično. Za sve matematičke zadatke koje je stavljala pred nas postojao je jedan zajednički sadržilac — njena rijetka sposobnost da i ono najteže objasni jednostavno.

Za nas je matematika, zahvaljujući njoj, prestala da bude samo niz brojeva i formula. Postala je nešto drugo — umjetnost. Umjetnost u kojoj brojevi ispisuju stranice naših svezaka, a razumijevanje donosi ono posebno zadovoljstvo kada shvatiš da možeš više nego što si mislio.

Ona nije samo predavala matematiku. Ona je u sve nas utkala deo svoje posvećenosti, svoje radoznalosti i svoje plemenite, umjetničke duše.

Za mnoge od nas bila ključna osoba koja je uticala na to kakvi ćemo ljudi biti danas. Uz nju i Vericu krenulo je „buđenje“!

Hvala im za svaku, lekciju, za svako strpljenje, za svako „pokušajte ponovo“.

Al’ eto… do novog susreta!