Aleksa Bujišić, talentovani mladi reditelj, porijeklom iz Pljevalja

Šapat prošlosti preoblikovan u slike budućih priča

Uvijek u traganju, spolja miran i staložen, iznutra u tihom kretanju koje ga gura naprijed. Privlači ga neizvjesnost koja traži preispitivanje i otvara nove puteve, pa često radi polako, strpljivo, osluškujući trenutak. Podgoričanin Aleksa Bujišić, mladi i talentovani reditelj, porijeklom iz Pljevlja, diplomirao je na Fakultetu za dizajn i multimediju na Univerzitetu Donja Gorica. Master studije upisao na FDU na Cetinju,  studirao je u Atini, u Bratislavi završio poslednji semestar master studija na Akademiji scenskih umjetnosti, i još ga očekuje završetak master rada. Tokom studija Aleksa je realizovao pet kratkih filmova koji su prikazani na regionalnim i međunarodnim festivalima.

Najveći uspjeh postigao je snimivši dokumentarni film “Šapat koji čujem”, u kome se pojavljuje njegova baba Slavka i prababa Miluša, a koji je je jedan od 30 pažljivo odabranih kratkih filmova, od 2.400 pristigih radova. Film će biti prikazan u oktobru na Međunarodnom filmskom festivalu u Rigi, festival koji nosi kvalifikaciju za Evropsku filmsku nagradu, odnosno evropskog Oskara. Film je učestvovao na festivalima u Beogradu i Herceg Novom, a nagrađen je drugim mjestom na podgoričkom festivalu dokumentarnog filma Underhill-u, u studentskoj selekciji. Aleksa potpisuje scenario, fotografiju i montažu. Producent je zajedno sa Milanom Radulovićem, dok su zvuk radili Andrej Pajković i Ana Grujić. Planirao je da taj film bude završni ispit iz predmeta Dokumentarni film a mentor mu je bio reditelj Sead Šabotić.

Ideja za film proistekla, kako kaže, proistekla je iz Aleksinog posmatranja babe Slavke, njihovih razgovora, kao i repeticije u njenim svakodnevnim aktivnostima nakon što je ostala bez muža. Promjena u njenom životu i kasnije Aleksin način da te promjene osvijesti, bili su inicijalna tačka za stvaranje filma.

 -Jednako važan sloj čini i prostor. Prostor koji diše i u kojem se osjeća prisustvo onih koji su nekada tu boravili. Ovo je priča o onima koji više nisu među nama, a koji kroz prostor nastavljaju da žive. Veliki dio života proveo sam u tom prostoru, među tim ljudima, i upravo ta bliskost i ukorijenjenost u svakodnevicu koju sam dobro poznavao nosila je poseban izazov, kako snimiti ono što mi je blisko, a da ne narušim njegovu prirodu. Proces se razvijao postepeno iz dana u dan, najviše kroz saradnju sa babom koja je od početka dobro razumjela koncept – kaže Aleksa. Često je jednostavno ostavljao kameru da snima dok je sa njima provodio vrijeme kao i uvijek, bez nametanja.

-Film je nastajao iz tih sitnih trenutaka, iz običnih dana koji su u sebi nosili sopstvenu poeziju. Shvatio sam da moj zadatak nije bio samo da kamerom zabilježim planirane momente, već da im dam prostora i da ih pustim da dišu.Vjerujem da je najvažnije za svaki film, da nosi emociju koja dopire do publike bez obzira na sve ostalo. Sam proces je zahtijevao dosta vremena i truda, jer je film nastajao postepeno. Bilo je i mnogo pauza, što traži strpljenje, posvećenost i možda najviše, istrajnost – ističe Aleksa.

Aleksa kaže da se u njemu prošlost ponekad tiho preoblikuje u slike budućih priča, bez potrebe da sve bude izrečeno do kraja, vezan je za prostor i ljude, za praznine koje govore, i za granicu između stvarnosti i fikcije gdje istina umije da proviri iz različitih formi. Vraća se mjestima koja su ga oblikovala i u njima često nalazi posebnu vrstu inspiracije. Rođen je u Pljevljima, u kojima je proveo godinu, koje se i ne sjeća. Preselio se sa porodicom u Podgoricu, gdje je odrastao, ali ističe, da Pljevlja za njega nikada nisu bila samo mjesto rođenja, već ih pamti po dugim ljetima i hladnim zimama kod đeda i babe, po posebnom miru grada i kući u kojoj je proveo prve dane, po igranju kockica nasred ulice, fudbalu između zgrada, basketu i trčanju za loptom kad ode niz ulicu, po najljepšem parku. Često se vraća toj kući u kojoj su nastala njegova dva filma. Aleksa rado dolazi u Pljevlja gdje živi veliki dio njegove porodice, a osjeća da tu pronalazi posebnu vrstu mira, naročito kada radi na novom projektu.

Ističe da ga je porodica uvijek apsolutno podržavala u životnim izborima što je bilo najvažnije u njegovom odrastanju.

– Time su mi pokazali da je povjerenje temelj svakog odnosa i da se snaga čovjeka gradi na slobodi da bira sopstveni put. Upravo iz toga sam naučio da je najvažnije biti dosljedan sebi, ali i imati razumjevanja za izbore drugih – navodi Aleksa.

Podgorica je uvijek bila njegov grad, mjesto kojem pripada, gdje je proveo djetinjstvo, odrastanje, školovanje i najveći dio života, pa je prirodno da sve važne uspomene vezuju za ovaj grad.

– Podgoricu doživljavam kao mjesto koje me oblikovalo, kroz ulice koje pamtim, dvorišta u kojima sam se igrao i ljude koje sam upoznavao. Tokom srednje škole, često sam boravio u kino klubu kojim je upravljao moj drug. Provodili smo dosta vremena tamo i gledali maratone filmova. Upravo tada sam počeo da otkrivam i pokazujem interesovanje ka filmu. Počeo sam da se prijavljujem na radionice, i tu se rodila odluka da je film ono čime želim da se bavim. Smjer Film i mediji na Fakultetu za dizajn i multimediju  upisao sam na neki način slučajno, jer sam se više interesovao za kameru u tom momentu – naglašava Aleksa.

Upoznao je ljude s kojima još uvijek radi, kao i profesore koji su Aleksu na neki način i formirali; akademski, kroz filmski jezik i lično. Posebno izdvaja profesora Mišu Radivojevića, koji mu je bio mentor na diplomskom filmu, kao i Andra Martinovića.

-Njihova podrška, kako tokom, tako i nakon studija, bila je jako značajna. Shvatio sam koliko znači kada profesor prepozna i usmjeri studenta, ali isto tako i kada student pokaže inicijativu i želju za radom. Upravo u toj razmjeni, u tom povjerenju i otvorenosti, mislim da se krije najviše vrijednosti – kaže Aleksa.

Prvi film, “Sa druge strane rijeke”, snimio je na prvoj godini studija, preko aktivnog konkursa za mlade, i u kategoriji nijemih filmova osvojio drugo mjesto na Međunarodnom podgoričkom festivalu. Godinu kasnije snimio je dokumentarni film “Džoli”, nastao kao ispitni rad, pronašao je put do nekoliko regionalnih i međunarodnih festivala i postigao određeni uspjeh. Na posljednjoj godini radio je na diplomskom filmu “Provizorijum”, koji je imao premijeru u Novom Sadu, a kasnije je prikazan na više regionalnih i međunarodnih festival, kao i na Reykjavik Film Festival.

Aleksa je u Atini studirao pola godine na Univerzitetu West Attica, Odsjek za fotografiju i audiovizuelne umjetnosti, u sklopu Erasmus+ programa, što je bio prvi put da je duže bio van kuće. Ovaj boravak je Aleksi “otvorio pogled na mnoge stvari u životu”. Kaže da je upoznao ljude sa kojima je i danas u kontaktu i vjeruje da je upravo to najvrijednije što se može ponijeti iz boravka u nekom drugom gradu.

Master studije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinje počeo je, 2023. godine i tada je radio na dva filma koja je snimio u rodnoj kući u Pljevljima i koja su ujedno dio master teze na kojoj trenutno radi. Na Akademiji scenskih umjetnosti u Bratislavi Aleksa je pola godine bio stipendista Vlade Republike Slovačke. Ističe da slovačka škola naglašava strpljenje, etiku i jasnu metodologiju, što mu je pomoglo da jasnije oblikuje sopstveni pristup, sa profesorom Robertom Kirhofom, i radu na master tezi.

– Ne gledam na film kroz samo jednu formu i interesuju me granica između stvarnosti i fikcije. Istina se može pronaći svugdje. Rekao bih da taj prelaz otvara mogućnost da prenesem čistiju emociju, kroz manipulaciju formom, a ponovo da se etički odnos prema stvarnim ljudima ne naruši. Volim duge opservacije i minimalne intervencije u tom smislu – jednostavnost – naglašava Aleksa. Kaže da u Crnoj Gori ima napretka u filmskoj industriji, da raste broj mladih koji pokušavaju da stvaraju, kao i da je  potrebno vrijeme da “standardizujemo sistem i postavimo jasne temelje” i “film se više neće praviti uprkos svemu, nego u dijalogu sa sredinom”.

Aleksa radi u Podgorici  na više projekata, ali paralelno razvija kratkometražni i dugometražni film.

Tekst objavljen u “Pljevaljskim novinama” 15. oktobra 2025. godine.

S.Z.