Živio u gradovima ali selo nije zapostavljao

U posjeti Radomanu Papiću iz Potoka

Održavana imanja su uvijek prilika gdje čovjek može da ostvari egzistenciju ili dodatni prihod. Tako su nekada ljudi razmišljali i ma gdje išli da zarade – nisu zaboravljali porodično ognjište. Neko je ostajao da čuva toplinu doma. Upravo je takva životna priča sedamdesetogodišnjeg sugrađanina Radomana Papića iz Potoka, sela udaljenog 14 km od grada. Radoman je sa 17 godina dobio prvo zaposlenje u Monteru, od 22 godine oženio se i otišao da živi u Rijeku a pred početak građanskog rata u bivšoj SFRJ vratio se sa porodicom u Crnu Goru. Radoman je ponosni djed troje unučadi, od dva sina Darka i Dejana, koji žive u Beogradu i Podgorici. Dejan po nekoliko mjeseci živi u Španiji. 

Iako Radoman nije klasičan poljoprivrednik i više je vremena živio u gradovima nego na selu, blizu 21 godinu živio je od sela otkupljujući sir koji je prodavao u Podgorici. Danas kosi mnoga imanja u Potocima. Kaže ko jednom nauči i zavoli rad u životu je spremniji za sve izazove. Pamti Radoman idilične slike sela punih vrijednih i veselih ljudi koji su bili uvijek spremni da rade. U selu su tada imali devet hektara zemlje koja je podijeljena na njegovog oca i još dvojicu braće, pa je i njihov dio podijeljen na braću Radomana, Slobodana i Nenada.

Prisjeća se kako su 1977. godine on i njegov tada četrdesetdevetogodišnji otac Rade napustili selo a majka i baba ostale su u porodičnoj kući. Te godine je mraz uništio behar na preko 150 stabala šljiva i otac je po preporuci komšija otišao u Plužine gdje se gradila elektrana.

Radoman priča da je u Pljevljima došlo do sukoba dva privrednika, da je bila slična situacija kao nekada između Mila I Moma, pa je posle rada u Monteru sa dosta Pljevljaka prešao za direktorom Slobom Rondovićem da radi u građevinskoj firmi Žabljak, koja je izgradila Motel na Tari, gdje je radio preko pet godina. Kaže da su tada su sve firme u Crnoj Gori bile u velikim dugovanjima i lošem finansijskom položaju, bilo je puno međusobnih dugavanja i plate su bile sve slabije a to se danas zaboravlja.

Radoman je sa suprugom Zorkom odlučio da idu kod šuraka u Rijeku, gdje su ostali 15 ipo godina. Kaže da je tamo život bio kao da su došli u Njemačku.

„Rijeka je tada imala dva brodogradilišta i remontno brodogradilište, pomorsku flotu Jugoliniju, lokalnu flotu, rafineriju i luku, gdje sam i ja radio. Grad je imao preko 200.000 stanovnika a bilo je 90.000 zaposlenih, skoro svaki drugi čovjek. Bio je najveći priliv stanovnika iz BiH a iz naše optine bilo je dosta ljudi sa prezimenima Prijović, Lončar, Vujanović, Dragaš, Danilović, sve je vuklo jedno drugo ka boljim uslovima života. Moja dinarska plata bila je do 2000 maraka. Trst nam je bio na 90 km, išli smo da kupujemo farmerke, zavjese, sirovu kafu. Tamo je bilo i do 20.000 Jugoslovena. Bilo je svugdje posla. Supruga je odmah našla posao kao pomoćna kuvarica a završila je za VKV kuvaricu.  U početku smo živjeli sa pašenogom u drvenim objektima u jednom divljem naselju, koje je porušeno zbog izgradnje zaobilaznice. Oni su dobili stan na periferiji a mi smo kratko bili podstanari. Uz pomoć ljudi i poklona dobili smo na korišćenje dvosoban stan u staroj gradnji u gradu u kome smo bili do povratka u Crnu Goru. Familijaran čovjek je sa 10 godina staža morao da dobije stan. Kada sam ja stekao taj uslov granica se pomjerila na 12, pa na 15 godina i tada se zaratilo“, priča Radoman.

Dok je bio u Rijeci Radoman je sa bratom napravio kuću. Politička euforija, neprijatna situacija vukla ga je da se vrati kući. Prisjeća se kako su bile različite informacije u hrvatskim i srpskim medijima, kako je na kasetofonu krijući u autu slušao Radio Beograd.

Nastanio se u Podgorici gdje je otvorio prodavnicu ali je brzo zatvorio zbog ogromne inflacije. Tada je vidio Pljevljaka koji prodaje pljevaljski sir na pijaci i tako je Radoman od 1994. do 2015. počeo da nabavlja sir i vozi za Podgoricu. Kaže da je otkup počeo u dinarima, markama pa je kg bio oko 2 do 3,5 eura po kg. Bilo je dosta konkurencije ali je stekao dobre mušterije. Supruga se iznenada razboljela i preminula pa Radoman nije mogao sam da nastavi.

Uvijek se vraćao selu i 2008. godine je zajedno sa komšijom kupio ovce. Kada se komšija upokojio nastavio je sam da se stara o stadu pa je “išćerao” i do 80 ovaca. Za stado ukosi godišnje 300 metara sijena. Kaže da je jedno vrijeme kosio sva imanja Papića. Ima troktor kosačicu, tarktorsku grabilicu i vile. Ističe da mehanizacija tjera čovjeka da više radi jer se pokose veće površine i ima više rada a ”nekada je teže prebacivati po tri priključka tokom dana na traktor”.

”Ovce traže čobana ali mogu pomalo u zagrade. Imanje je na kraju sela, iznad je šuma pa ih odbijem na ispašu. Počeo sam da smanjujem broj ovaca i želja mi je da pomognem sina da kupi veći stan. Selu nema opstanka. Uvijek će neko od rodbine pomalo održavati selo, djeca će dolaziti ponekad. Naša generacija i oni koji su se zatekli na selu, ili posle penzionisanja vratili, glavni su nosioci razvoja sela. Nema radne snage ni na selu ni u gradu. Svake godine do 8000 stranih dozvola se daje za radnike u građevini i ugostiteljstvu. Svugdje traže radnike osim u administraciji”, rekao je Radoman, ističući da se uvijek živjelo ali da teško može onaj ko nije naučio da radi.

“Postoje mladi ljudi koji imaju volju da se vrate na selo ali je pitanje mogu li se oženiti i živjeti na selu jer selo nije popularno iako mogu da imaju i bolje prihode i uslove za život na selu”, zaključuje Radoman.

 V.M.