U posjeti porodici Radoša Milića sa Srdanovog Groba

Unučad su mi neprocenjivo bogatstvo

 Cio život je posvetio porodici, lavovski se borio za njihovu egzistenciju, a danas je najponosniji na unučad. Radan, odmjeren na riječima, čestit i uvažen domaćin – takav je naš sagovornik Radoš Milić (73) sa Srdanovog Groba. Iako je u osmoj deceniji, radi neumorno, jer je navikao i ne bi mogao besposlen. Bezuslovnu ljubav, strpljenje, udobnost i važne životne lekcije daruje svojim unučadima, koji su za njega neprocenjivo bogatstvo. Djedove priče su blago koje Anđela, Mihailo, Pavle, Milojka, Darko, Dalibor, Vasilije i Anica čuvaju, a djedova iskustva oblikuju njihov pogled na svijet i obogaćuju živote. Nije Radoš imao ni malo lagodan život, ali, vredjelo je truda, naglašava, kada pogleda oko sebe šta je sve stvorio. Prvo porodicu, pa kuće na imanju koje je sagradio, imanje koje je održao. Pored svih poslova u selu i gradnji kuća, radio je u nekadašnjem KID-u ”Velimir – Jakić”, učestvovao na mobama koje su ranije bile uobičajene, sa kolegom malterisao kuće drugima doprinoseći i na taj način kućnom budžetu, pravio je gusle, radio u pčelinjaku…

Dočekao nas je ispred kuće, sa osmijehom, uredan, u suknenom odijelu, specijalnom šivenom kod krojača Dragana Kneževića, koje se nekad u selu nosilo, a sada je obukao, kako kaže, samo da pokaže našu tradiciju i da ostavi fotografiju za uspomenu potomcima. 

-Srećan sam i ispunjen jer imam najveće bogatstvo – osmoro unučadi koje su mi podarili sinovi Nikola, Žarko i Mladen. Prava je milina kada se svi okupimo ljeti na livadi za vrijeme kosidbe: unučad, snahe, sinovi – priča Radoš, koji je prije 24 godine ostao bez supruge, koja je umrla u 43-oj godini.

Nije bilo lako, sami su morali da se snalaze, sve poslove da rade i u kući i na imanju, ali su uspjeli, najviše uz očevu pomoć.

– Rođen sam u staroj porodičnoj kući, gdje sam živio sa majkom, ocem i sestrom. Otac je nesrećnim slučajem ostao bez ruke ali je bio izuzetno vrijedan čovjek. Tesar sam po struci, ali svi građevinski radovi mi idu od ruke. Tako sam pored porodične napravio drugu kuću 1977. godine, kada sam se oženio suprugom Milojkom. Od temelja do krova sam izgradio kuću u kojoj danas živim. Dok je supruga bila živa držali smo po šest krava i 60 ovaca. Imanje od 7 ha obradivog i 5 ha neobradivog zemljišta, ni danas ne zapuštamo iako imamo jednu kravu, šest svinja i devet ovaca, cijelo imanje kosimo – ističe Radoš i dodaje da ostatak prodaju, ali poslednje dvije godine balirano sijeno stoji uredno složeno jer je cijena niska. Ranije je kosio sve ručno, a danas je, kaže, lakše jer su kupili: kosačicu, traktor, frezu, plugove, i grabilicu.

Sir pravi vrijedna i gostoljubiva snaha Slađana, samo za potrebe porodice.

– Jagnjad držimo da imamo domaće meso za slavu, kosidbu… Za Đurđevdan je cijela porodica na okupu, sin Žarko sa porodicom iz Pljevalja, i Nikola sa porodicom iz Herceg Novog dođu – ističe Radoš.

Putovao je Radoš na posao u Pljevlja prvo pješke, zatim na biciklu, motoru, kasnije je kupio “Fiću”, pa “Stojadina”, a jedno vrijeme išao je radničkim autobusom do današnje Vektre – Jakić, koja je udaljena od Srdanovog Groba, devet km.

–  Pješke nam je trebalo sat i po u jednom pravcu. Bilo nas je više koji smo radili u istoj firmi iz ovog sela pa smo zajedno išli. Radio sam kao vozač. Prevozio sam celulozu i u Beograd, Skoplje, Podgoricu… Promrzao sam vozeći u tim skalamerijama. Radio sam 32 godine, imao sam 6 godina beneficiranog staža i za nas 12 vozača firma je dokupila još 2 godine, tako da sam u penziji od 2003. godine – objašnjava Radoš. Po njegovim riječima treću kuću u blizini ove dvije, napravio je takođe od temelja do krova, za sina Mladena (43) i snahu Slađanu (37) koji ovde žive sa djecom Anđelom, Mihailom i Pavlom. Mladen radi kao limar u “GAMA-KOMU” u Pljevljima, dok  supruga Slađana odgaja djecu. U harmoničnom su braku 13 godina, a ljubav su započeli u Herceg Novom gdje su radili jedno vrijeme.

-Volim toplo vrijeme i voljela bih da smo ostali u Herceg Novom, ali Mladen voli selo, i zato smo odlučili da se vratimo – naglašava Slađana, rođena u porodici Bajčeta u Kakmužima. Srdačna atmosfera, u kući okićenoj u novogodišnjem ruhu gdje je sve besprekorno i sa ukusom namješteno.  Veseli dječiji osmjesi i priče sa mališanima, učinili su naš boravak u kući Milića okrepljujućim.

Djedov mezimac, najmlađi Pavle, iako ima samo pet godina, sjedeći na djedovom krilu, recitovao je i pjevao pjesmice, dok je ponosni djeda uživao, ali i mi. Mladen ističe da Mihailo koji pohađa četvrti razred OŠ “Radoje Tošić” na Srdanovom Grobu, već pomaže na imanju, kosi, zna po neku mašinu da popravi.

Anđela, graciozna, divna djevojčica, blagog osmijeha, ide u šesti razred OŠ “Radoje Tošić”, koja ima 20 učenika.

– Ona je naša princeza. Svi je mazimo. Već 4 godine bavi se folklorom u KUD “Volođa”. I ona voli selo i da pomaže – kaže Slađana. Radila je Slađana i nakon Herceg Novog, u Pljevljima, u kafićima, putovala sa Srdanovog Groba, ali sada se posvetila odgajanju najmlađeg, Pavla, koji obožava selo. Neće tražiti zaposlenje, ističe Slađana, dok Pavle još malo ne poraste.

Kako ističe porodica Milić, najveći problem u selu predstavlja im nedostatak vode u ljetnjem periodu.

– Zimi nemamo problem sa vodom, ali ljeti kada presuši mormo da dovozimo i za piće i za ostale potrebe. Počela je izgradnja vodovoda “Troje česme” ali su radovi zaustavljeni.  Imamo vrt u kojem sijemo povrće samo za svoje potrebe ali je takođe problem u sušnom periodu kada nema vode pa moramo da dovozimo vodu i za zalivanje vrta – naglašava Mladen.

Na pitanje da li vidi budućnost sela, Radoš odgovara da selo može opstati ko može da radi.

-Ne bih mogao sam da mi ne pomažu sinovi, snahe, unučad. Zajedničkim snagama može opstati selo – zaključuje Radoš.

S.Z.

tekst objavljen u PVN