Selo – najbolji izbor nakon gubitka posla u gradu

U posjeti porodici Slavka i Dobrinke Joksimović iz Kozice

“Najveći blagoslovi su u nama i na dohvat nam ruke. Mudar čovjek zadovoljan je svojom sudbinom, kakva god ona bila, a da ne želi ono što nema” napisao je Seneka. Misao kao napisana po ugledu na vrijedne domaćine Slavka (69) i Dobrinku (64) Joksimović iz Kozice. Blagosloveni su potomstvom, uvijek zadovoljni životom, i kada im je bilo teško nisu se žalili, nisu tražili pomoć ni od koga, oslanjali se na svoj rad, bili podrška jednom drugom, i hrabro koračali naprijed.

Slavko, blag čovjek, radan, nadasve posvećen porodici i njenoj dobrobiti, rođen je u Selcu. Nakon završene srednje škole u Pljevljima, upisao je u Kotoru Višu pomorsku školu. Kako kaže, nije razmišljao tamo da ostane iz porodičnih razloga. Nakon povratka u Pljevlja zaposlio se u “Prevoz” Pljevlja, gdje je pola godine radio kao kondukter, kasnije kao šef saobraćaja do stečaja firme.

– Bilo je to gigantsko preduzeće dok je na čelu bio Radovan Matović. Sjećam se da je u “Prevozu” bilo od 400 do 500 zaposlenih, vozači su nosili bijele rukavice, bili su gospoda. Pamtim kada smo imali 50 autobusa, 120 kamiona. Nakon dolaska novog rukovodstva sve je niz brdo krenulo. Na Biro rada sam otišao 2006. godine, nakon 34 godine rada u ovoj firmi – priča Slavko.

Suprugu Dobrinku upoznao je u autobusu, dok je putovala u Kozicu. U skladnom su braku 42 godine. Uvijek su bili, a i danas su podrška jednom drugom. Ponosni su potomcima, sinovima: Miljanom (40) i Milivojem (38), kao i unučadima, Janom (8), Strahinjom (4) i Nemanjom (dvije i po godine).

– Kada je Slavko ostao bez posla nije bilo lako. Miljan je bio na prvoj godini Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu. Imao je tada 33 evra sa Biroa rada, a ja sam radila dvije godine u MUP- u ranije, ali nisam mogla da dobijem stalni posao. Riješili smo da se vratimo na moje porodično imanje u Kozici, jer je bilo pogodnije i pristupačnije. Vratili smo se u porodičnu kuću, gdje sam odrasla sa pet sestara i roditeljima. Danas su žive dvije sestre – kaže Dobrinka, vrijedna domaćica, koja je i pored teškoća u životu, sačuvala vedar duh i dobro raspoloženje.

Nisu Dobrinka i Slavko posustali kada su krenuli da se bave poljoprivredom u Kozici na porodičnom imanju Koćala od 12 ha.

Kupili su prvo jednu kravu, i kako ističu, pomučili se prve dvije godine.

– Bilo je to neizvjesno vrijeme, prije 19 godina, kada smo došli ovdje. Ja sam došla u aprilu, a Slavko u junu. Rekla sam do jeseni, pa da vidimo da li ćemo uspjeti. Zasijali smo i vrt, i polako krenuli da radimo. Bog nam je pomogao i naša sloga. Kasnije smo držali po šest krava, jer su nam najbitniji prihodi od prodaje sira, koji smo plasirali u Podgorici, najviše zahvaljujući mojim sestrama. Ali najvažnije da su nas djeca ispoštovala. Završili su obojica fakultete. Miljan je doktorirao na Poljoprivrednom fakultetu, a Milivoje je završio Kriminalistiku. Bili su uspješni studenti, i odmah su našli zaposlenje, Miljan radi na Biotehničkom fakultetu u Podgorici, a Milivoje u Istražnom zatvoru u Spužu. Pomagali su nam, a pomažu i sada. Kada dođe snaha Mira ja sam gost u kući. Ona sve poslove u kući preuzme – ističe Dobrinka, hvaleći snahu, suprugu, mlađeg sina Milivoja, koja je rođena u Podgorici, ali voli da dolazi u Kozicu. Po riječima babe i djede, kada dođu Jana, Strahinja i Nemanja u kući je veselo, i tada ne može da bude nervoze.

-Dolaze sinovi, snaha i unučad vikendom, praznicima, za vrijeme godišnjih odmora, pokosimo imanje za desetak dana. Od mehanizacije imamo kosačicu i muzilicu. Sijeno ne baliramo, jer smatramo da sve što je kvalitetno izgubi se baliranjem – naglašava Slavko.

U kući, koja je izgrađena 1929. godine, a renovirana deset godina kasnije, sve je uredno i besprekorno čisto, pa stičemo utisak da je kuća izgrađena mnogo kasnije. Da sve blista pobrinula se domaćica, koja, sa uživanjem priča o selu, ali i radu na imanju i kući. Kao da je stalo vrijeme, stari kredenac, svjetlozelene boje, koji je još u funkciji budi uspomene na neko ranije i bezbrižnije vrijeme, lampa na zidu, šporet “smederevac” iz kojeg se širi prijatna toplina. Sir, kajmak, sokovi od šumskog voća… sve su to domaći proizvodi izvanrednog kvaliteta koje imaju u ponudi ovi gostoprimljivi ljudi. 

Dobrinka kaže da je sve Kozici dao Bog i priroda, ali društvo gotovo ništa. Ističe da se samo evro od kubika posječene šume iz ovog sela odvajao za selo – sada bi svaka kuća imala asflatiran put. Kozica koja je obrasla četinraskom i brezovom šumom, opasana zelenim livadama, proplancima, izgleda bajkovito.

Dobrinka i Slavko su danas srećni i zadovoljni svim što su postigli svojim radom i zalaganjem. Napravili su kuću u Podgorici 2018. godine sinovima, kao i za njih garsonjeru u istoj kući. Sinovi im, kako kažu, savjetuju da prodaju krave, jer nema potrebe više toliko da rade.

-Dok još možemo radićemo. Ovogodišnja sjetva je pri kraju, sijemo povrće za naše potrebe. U voćnjaku, koji je stariji, šljive rađaju svake pete godine. Imamo i pčele, o kojima Milivoje najviše brine, ali i mi pomažemo – kaže Slavko. Joksimovići u ovom selu imaju dobru vodu, struju, volju i želju za radom, ali je problem 7 km makadamskog puta koji je u lošem stanju.

S.Z.