Selo kao najbolji izbor za život

U posjeti porodici Mirka Tošića iz Kotorca

Odrastao je i živio u gradu, u porodičnoj kući u Brdu, skoro 15 godina radio na Primorju, i u Pljevljima, okusio hljeb u privatnom sektoru i odlučio da budućnost veže za ognjište predaka. Prije sedam godina počeo je od nule, ali je imao mnogo volje i elana da oživi nekadašnje imanje svoga djeda. Uspjeh je došao posle početnih kikseva i nesnalaženja u uzgajanju ovaca. Pronašao je formulu da ne mijenja komoditet života djece i supruge u gradu, ali da im svojim primjerom pokaže da selo nudi slobodu i daje onoliko koliko se uloži sopstvenog rada.

Danas vrijedni domaćin – preduzetnik, četrdesetogodišnji Mirko Tošić iz Kotorca, po zanimanju automehaničar, priča o povratku i benefitima koje mu je donio život na selu, opušteno i bez tenzija, kako kaže, jer sam raspoređuje vrijeme, nigdje ne žuri, a sve stiže. Sa velikim uvažavanjem i zadovoljstvom priča o selu, a sa mnogo ljubavi o životu i radu na imanju, blagodetima i slobodi koje selo donosi. Uvijek je volio selo, i još kao dijete bio srećan da svaki slobodan trenutak provodi kod babe i djeda. Žao mu je što su sela danas zapuštena i što svakim danom sve više ljudi napuštaju svoja ognjišta.

-Za skoro 15 godina rada kod privatnika, koliko sam radio prije povratka na selo, nisam znao šta je sloboda. Nisam znao da cijenim slobodu koju danas imam, jer bih se vratio ranije. Nikada se ne nisam pokajao što sam se vratio, ali jesam što nisam ranije došao. Radio sam u mljekari RM komerc u Pljevljima i na Primorju. Život u gradu donosi samo žurbu, nervozu, gužve u saobraćaju…. Ovaj mir koji osjećam, dok radim na imanju, sjedim pod orahom, uživam u svim čarima sela, ma ne bih dao ni zašta, jer nema cijenu – iskren je Mirko, koji dokazuje da je učinio pravi potez što je obnovio imanje na selu.

Mirkovi roditelji, otac Božidar (68) i majka Slavka (63) pružili su podršku vrativši se sa njim.

-Djeda i baba su živjeli u Kotorcu stalno. Otac je radio u “Građevinaru”, pa smo živjeli u Pljevljima, naša četvoročlana porodica, brat, ja i roditelji. Odmalena sam naučio da radim sve poslove na imanju i rado dolazio na selo. Baba je umrla 2007. godine, i do 2011. godine niko ovdje nije živio. Nakon godina rada provedenih kod privatnika shvatio sam da želim da radim za sebe, raspoređujem sam svoje vrijeme, i da budem svoj na svome. Vratio sam se na ledinu i počeo od nule. Roditelji nisu bili za povratak, ali su zbog mene došli – ističe Mirko.

Nije Mirku bilo lako započeti obnovu porodičnog imanja, jer je trebalo dosta rada i ulaganja.

– Velika su moja odricanja bila. Bilo je dosta kočnica u početku. Supruga Milanka i sinovi Nemanja i Ognjen nisu došli sa mnom. Oni žive u Pljevljima, jer sinovi idu u srednju školu, a supruga radi. Ali dolaze vikendom, naučili su oni sve da rade i danas su mi oni velika pomoć. Ne bih sam mogao da nemam njihovu pomoć – ističe Mirko. Po njegovim riječima, uz pomoć oca, koji je majstor, napravio je štalu u kojoj može da uzgaja 15-oro govedi. Svu neophodnu mehanizaciju: dva traktora, kosačicu, balirku, muzilicu, nabavio je od svojih sredstava i uz pomoć brata i tasta. Sedma godina je otkako se Mirko sa roditeljima vratio na selo, i tek je sada, kako navodi, isplatio dugove.

– Na imanju od 3 ha imamo sedam krava i petoro junadi. Dosta je napuštenih imanja u selu, pa obrađujemo oko 20 ha. Kosidbu završimo za sedam dana. U početku sam kupio ovce, ali šepavac – bolest papaka od koje su oboljele, spriječila me da razvijam ovčarstvo. Pet godina sam se borio, ali nisam uspio, pa sam nabavio krave. Mnogo je lakše uzgajati krave, nije im potreban čoban, jer imamo električnu čobanicu. Sir prodajemo po cijeni od 6 i po evra. Zadovoljan sam ovom cijenom, jer se sjećam kada smo sir prodavali po 2 evra i 70 centi. Možemo da prodamo sve što proizvedemo. Najveći prihod nam je od sira – naglašava Mirko, kome nije problem, i pored rada na imanju, da kada zatreba, i sam pravi sir.

Tako je bilo dok smo bili u posjeti porodici Tošić, Mirkova majka je boravila u Nikšiću kod devedesetogodišnjeg oca, a supruga iz druge smjene nije mogla da dođe. Tako je Mirko, bez problema, kao i sve druge poslove, napravio i sir.

-Ništa meni nije teško. Uživam u svakom trenutku, jer sve radim iz zadovoljstva. Ne volim da žurim ni u kom poslu, sve možemo da završimo bez pritiska i nervoze. Život na selu me je naučio da cijenim svoju slobodu, mir. Ovde sam rasterećeniji, i imam više slobodnog vremena. Ne mogu da shvatim zašto ljudi koji imaju sve uslove na selu, odlaze u grad. Danas i država i Opština daju dobre subvencije, ali mislim da je kasno započeto sa tim. Svojim sinovima ne dajem savjete kada je selo u pitanju, već im samo na primjeru pokazujem. Vratio sam se na selo, dok je brat završio fakultet i bavi se advokaturom. Pa neka izaberu kakav život žele – ističe Mirko.

Najviše je, kako naglašava, shvatio vrijednost sela za vrijeme korona virusa.

-Kada su svi u gradu bili zatvoreni, mi smo ovde mogli normalno da radimo i da se krećemo. Bez maski i svih ograničenja- kaže Mirko.

Porodica Tošić planira povećanje stočnog fonda do 15 krava, koliki je i kapacitet štale, jer za taj broj krava mogu da obezbijede sijeno, a prave i silažu.

S.Z.

tekst objavljen u PVN