Posljednjih nekoliko dana u javnosti se mogu čuti različita mišljenja o uvođenju školskih zaštitara.
Naime, Ministarstvo prosvjete je donijelo odluku da 65 osnovnih i 42 srednje škole na gradskom području obezbjeđuju zaštitari. Ministarstvo je u te svrhe opredijelilo 800 hiljada eura.
Svjedoci smo svakodnevnog vršnjačkog nasilja, u školi i na ulicama, a javnost i roditelji su zabrinuti zbog tragedija koje su se dešavale u školama u našem okruženju.
Da li će školski zaštitari barem malo suzbiti ovakav model ponašanja ili je srž problema daleko dublja? Kako su se djeca ponašala nekada, a kako danas?
Od vremena kada su dječija prava bila u potpunosti zapostavljena, do vremena kada se djeca samo „hvataju“ za svoja prava a nemaju nikakve obaveze promijenilo se mnogo toga u odnosu profesor-učenik. Učitelji su nekada bili ugledni članovi društvene zajednice, poštovani od djece i roditelja. Danas se ta percepcija promijenila a rad prosvjetnih radnika gotovo je obezvrijeđen. Biti profesor u današnjem vremenu nije ni najmanje lako, gotovo da ne postoji odjeljenje bez jednog bahatog i oholog učenika koji ometa rad profesora ili vrši nasilje nad drugom djecom. Profesori su izgubili autoritet, sve češće se plaše da povise ton, a sve manje „smiju“ i kazniti učenika ocjenom zbog uticajnih roditelja. Nerijetko profesorima prijeti otkaz zbog istih, kao i batine od agresivnih roditelja ili čak učenika.
Takođe, gotovo svakodnevno čujemo priče o vršnjačkom nasilju koje često nijesu ni malo naivne, pa i uz upotrebu hladnog oružja.
Da škole nijesu bezbjedna mjesta jasno pokazuju ovakvi slučajevi kod nas, a masovna ubistva u školama u okruženju nas opominju da se zapitamo kada su to i zašto naša djeca postala monstrumi? Zašto je dječiji žagor i smijeh zamijenio pucanj?
Ne može se zanemariti uticaj savremene tehnologije, gledanje crtanih filmova i igranje igrica agresivnog sadržaja na agresivno ponašanje djece, kao ni učenje po modelu, gdje se djeca ugledaju na roditelje, poznate ličnosti, televizijske emisije prepune nasilja. Vrlo bitan je i psihološki aspekt, često su bahata djeca omiljena u društvu, dok su mirna i vaspitana ismijavana. Iz te perspektive, mnogo lakše je biti nasilnik. Nažalost, adekvatne kazne za takvu djecu ne postoje, razgovori sa psiholozima i pedagozima ne pomažu, najčešće se „progleda kroz prste“ sve dok se ne dogodi neka tragedija.
Mnogi su zagovornici teorije da su nekadašnja stroga pravila ponašanja u učionici, uniforme pa ponekad i batine bili previše, a da li je ovo što se danas događa previše? Uprkos čestim osporavanjima takvog vaspitanja djece, svjedoci smo da su ovakve situacije u prošlosti bila pravi rijetkost. Djeca su poštovala profesore i starije, a međusobno su imali zdrav odnos, u kom je naravno bilo čarki i svađa, ali daleko bezazlenijih od današnjih. Bile su to dječije svađe i pomirenja, dok se od današnjih ubistava u školskim klupama ledi krv u žilama.
Nasilje u školama ne otkriva samo loše stanje u prosvjeti već i u cijelom društvu. Svaki peti učenik/ca u Crnoj Gori bio je žrtva vršnjačkog nasilja (uglavnom psihičkog i socijalnog) pokazalo je istraživanje Centra za građansko obrazovanje iz Podgorice.
Svi polažu nade da će se uvođenjem zaštitara smanjiti barem neki vidovi nasilja, a veliki posao preostaje profesorima, roditeljima i Ministarstvu čijim se zajedničkim djelovanjem jedino može stati na kraj ovakvom ponašanju.
